Posljednjih nekoliko godina putem e-maila dobivam mnogo upita o različitim pitanjima iz domena fizioterapije i fizičke rekreacije. Internet je uistinu postao sjajno mjesto za razmjenu mišljenja i informacija. Ono što je neuobičajeno u posljednjih mjesec-dva jest mnogo pitanja o radu s utezima i opasnostima koje on donosi. I uvijek se provlači isto pitanje- jesu li utezi dobri ili loši, te mogu li pomoći ili naštetiti? Naravno stvar je perspektive i osobnog iskustva u svemu tome, a kako su stavovi nerijetko dijametralno suprotni, možda nije loše još jednom otvoriti tu temu. Utege i teretanu na ovim prostorima doživljavamo ili kao nešto super, ili kao stvar lošu da gora ne može biti. No, mislim, a i praksa mi daje za pravo reći da sami utezi nisu tu ništa krivi. Kao i svaki alat, on može samo ono za što ga upotrijebi majstor koji s njim barata, u ovom slučaju trener ili fizioterapeut. Tako krajnji rezultat vježbanja s utezima može biti razočaravajući, ili pak iznenađujuće dobar. Kako se sve to može prelomiti na jednoj te istoj osobi, sjajno pokazuje primjer jednog našeg riječkog atletičara, kratkoprugaša. Kao što to biva s atletičarima, njima je trening sa utezima dio svakodnevice. Štoviše, u stometraša, poput junaka ove priče, oni su preduvijet za kakav značajniji rezultat. I to ne bilo kakvi utezi, već čučnjevi, trzajevi i nabačaji sa kilažom od koje prosječnom čovjeku naprosto pamet stane. Sprega mnogo faktora (između ostalog i rad sa utezima) htjela je da cijela stvar krene u lošem smjeru, te je prije nešto više od šest mjeseci osjetio jake bolove u donjem dijelu leđa, koji su se spuštali u lijevu nogu. Lumboishialgija! Nakon što uobičajeni postupci poput masaže i kiropraktike nisu dali tako željeno smanjenje bolova, učinjen je CT, koji je pokazao da se radi o herniji međukralježničnog diskusa. U toj je situaciji kontaktirano nekoliko liječnika specijalista i svi su se oni složili da treba pokušati sve prije operativnog zahvata. Put izlječenja za ovog je atletičara bio prilično dug i vijugav. Tijekom prva tri mjeseca uspio je lijekovima i terapijama smanjiti bolove u leđima, a zatim smo krenuli u tzv. funkcionalno liječenje, što će reći vježbanje sa ciljem jačanja mišića oslabljenih mirovanjem, te poboljšanja njihove fleksibilnosti. Na početku to su bile lagane vježbe na strunjači da bi se već nakon nekoliko tjedana prešlo na ozbiljniji rad sa utezima u teretani. Taj je prijelaz kod njega isprva uzrokovao otpor zbog straha da bi utezi mogli ponovo prouzročiti bolove. No, razloga za zabrinutost nije bilo. Odmjeren i pravilan rad sa jasnim ciljem tijekom protekla dva mjeseca učinio je upravo suprotno- uklonio preostale bolove i ojačao ga dovoljno da se polako može vratiti sportu kojeg je trenirao sve do ozljede. Ova priča, kao i mnoge njoj slične govori o tome kako smo skloni prebrzo nalijepiti etiketu nečemu što tu etiketu u stvari i ne zaslužuje. U konkretnom slučaju mogu slobodno reći (uz malu izražajnu slobodu) da su ovom momku isti utezi izazvali ozljedu, ali je na kraju i zaliječili. Naravno da nije stvar u samim utezima, već u načinu rada s njima, kao i cilju koji s njima želimo postići. Na isti se način zna govoriti o drugim postupcima iz medicine, posebice one fizikalne, pa tako nerijetko čujem da masaža ne djeluje, da je kiropraktika opasna, da je fizioterapija prespora... Ne treba zaboraviti da je svaki lijek u stvari otrov. No, lijekom ga čini ne sastav, već doza i način primjene. Slično je i sa ostalim terapijskim metodama i načinima liječenja.