Tramvajska stanica na kojoj čekam prijevoz do faxa u Zagrebu smještena je točno nasuprot studenskog doma. Između je prometna cesta. Da bi se došlo od doma do stanice, potrebno je prijeći tu cestu. Semafor koji zaustavlja promet i omogućava prijelaz je, potpuno neobjašnjivo, nekih 100 metara dalje od najkraćeg prijelaza, ravne crte. Studenti kao studenti, da bi došli do stanice, skraćuju okolni put i, u trenucima kad je promet rjeđi, pretrčavaju cestu. Da li je odluka da se ide kraćim, ali nesigurnijim putem pametna, opasna, ili odraz lijenosti, sporno je. Isto se tako može postaviti pitanje zašto je netko postavio zebru 100 metara od mjesta najlogičnijeg i najkraćeg prijelaza. U svakom slučaju, put kojim se pretrčava već je odavno utaban. Ljudima je lakše i logičnije ići kraćim putem i nikakav semafor ih u tome ne može spriječiti.Osim ako se ne pojavi sila koja će braniti taj semafor. Tada imamo tipičan sukob. Logika protiv sile. Tko pobjeđuje? Zna se. Otprilike jednom u dva tjedna na stanici se pojave dva prometna policajca. Pritaje se, čekaju da netko pretrči cestu, a onda naglo iskoče i zaskoče ga s pričom: - Dobar dan. Znate da ste sada načinili prekršaj? Za to je predviđena kazna. Možete platiti sada ili pišemo prijavu. Onda počinje izmotavanje: - Pa nisam znao. Ma nemojte me, nemam novaca. Oprostite mi ovaj put… U nedostatku drugih zanimacija, privlačim se bliže takvim "konfliktima", da bi uživao u predstavi teatra apsurda i tako si popunio vrijeme do dolaska tramvaja. Gledam te policajce i mislim si, zbilja dobivaju blesave zadatke. Tko će, dečki, ovaj tjedan? Mile i Stipe ili Anto i Mato? Tko će studente učit prometu? Joj, ne bi mi, bili smo prošli put. Može netko drugi? Ovaj tjedan, posao je očito zapao neke koji ga i nisu željeli. Oni su u policiju ušli zbog snažnog osjećaja pravde koji im je tinjao u prsima. Željeli su braniti slabije. Stvarati red. A evo, sada moraju kažnjavati studente koji pretrčavaju cestu jer im je tuda kraće. A onda još i otežavajuće okolnosti -hladno zimsko jutro… Žrtva je pretrčala. Policajci iskočili iz zasjede. Počinje priča. - Dobar dan. Znate da ste sada načinili prekršaj? - Joj, nemojte, molim vas... Uvijek isto, a uvijek drugačije. Uživam u varijacijama. Studenti uhvaćeni u zasjedu pokušavaju sačuvati svoj novac a policajci žele ostati profesionalni. Oni su ipak državni službenici, koji trebaju služiti kao i uzor omladini. A "omladina" bi radije da ih puste na miru. Ubrzo se okolo, uz mene, skupila i pozamašna skupina gledatelja. Svi cupkaju i gledaju komediju. Hladno je, a napetost grije. - Mi moramo obavljati svoju dužnost. - Ali to mi je zadnja lova… - Razumijemo, ali nam je žao. - Ako vam je žao i razumijete, onda nemojte. U publici shvaćamo besmislenost situacije, i suosjećamo sa jadnikom ali zakon je zakon, zar ne? Najzad jednom od gledatelja pukne film i glasno izjavljuje: - E baš vam je posao, svaka vam čast! Policajac se okrene prema gomili. Svi samozatajno šutimo. - Jel' vas tko što pitao? Bez odgovora sliježemo ramenima. Istina, nije ništa pitao. Siguran u svoju nadmoć, okreće se natrag svojoj žrtvi i nastavlja lešinarski posao: - Osobnu. A onda ponovo krene glas iz mnoštva. - Pa možemo valjda i mi nešto reći… Policajac nervozno uzvikne: - Jel' vas tko što pitao? Što vi mislite da mi želimo biti ovdje!? Tišina. Očito dirnut u bolnu točku, nastavlja: -Što mislite da je nama OVO dobro? Tišina. Nitko ne misli ništa. Pogotovo ne o OVOME. U toj tišini dolazi tramvaj. U njega ulaze svi studenti, ovim uhvaćenog. On pruža osobnu čuvarima reda, tužno gledajući kako mu se kolege udaljavaju. On je jedina osoba koja razumije nesretne službenike-Ni njemu OVO nije dobro. Kroz staklo grijanog tramvaja gledam tri čovjeka na hladnoj stanici. Ni jedan tamo ne želi biti, a ipak moraju. OVO je jače od njih.