U posljednjih dvadesetak godina iz korijena se promijenilo naše razumijevanje funkcioniranja najvećeg zgloba u ljudskom tijelu- koljena. Napose se ovo odnosi na jedan njegov dio- malu kost umetnutu u tetivu velikog butnog mišića, koju zovemo patela ili iver, a u svakodnevnom govoru nazivamo je i (vrlo pogrešno) čašica. Ona se nalazi sa prednje strane koljena i vrlo je lako lociramo kada rukom prijeđemo preko tog mjesta. Njen je osnovni zadatak biti točka oslonca velikom butnom mišići pri pokretu opružanja koljena upravo onako kako je kod klackalice točka oslonca na njenoj sredini. Inače patela je, za razliku od većine kostiju u tijelu tzv. lebdeća kost. Umetnuta u tetivu velikog butnog mišića, sa svoje stražnje strane presvučena je hrskvicom kojom klizi pri pokretanju po donjem dijelu butne kosti, pa na RTG snimkama patela izgleda kao klin, a na butnoj kosti postoji odgovarajući utor kako bi smjer kretanja patele bio uvijek isti. Mnogo problema može uzrokovati patela. Neke od njih uzrokujemo sami, dok je za druge kriva genetska predispozicija ili kakva nesretna trauma. U ovu drugu skupinu spadaju dva česta stanja, a to je loše usmjerenje patele i luksacija, odnosno iščašenje. Loše usmjerenje pojednostavljeno znači da patela ne klizi točno svojim vrhom po sredini utora na butnoj kosti, već je pri tom klizanju usmjerenija više na desnu ili lijevu stranu. Takvo se stanje dijagnosticira RTG snimkama, a tijekom godina može dovesti do oštećenja hrskvice na dijelu većeg pritiska, te time i do bolova praćenih nemogućnošću normalnog pokretanja i hoda. Ovu anomaliju patele smatramo urođenom. Iščašenja se mogu dogoditi prilikom trauma, padova, automobilskih nesreća i sličnog, u kojem vrlo specifične sile "izguraju" patelu iz njenog ležišta usprkos svim vezivnim svezama i mišiću koji se opire tome. Osim kod trauma, iščašenja se mogu dogoditi i "spontano", odnosno kod uobičajenih i svakodnevnih kretnji poput čučnja, okreta tijela, izlaska iz automobila i slično. U tim slučajevima rijetkost je samo jedno iščašenje, već je češća situacija da se luksacije događaju povremeno i bez intenzivnih kretnji. Moguće je i da nakon prvog traumatskog iščašenja, slijedom cijelog niza faktora dođe do trajne nestabilnosti u tom području, pa patela postane "luksabilna", odnosno sklona iščašenjima. Ukoliko nema početne traume, već patela od prve "iskače" bez traume, govorimo o stanju za koje se predispozicija nasljeđuje, a njegovu pojavljivanju može pogodovati i mišićna slabost. Oštećenja patelarne hrskavice mogu se javiti i prilikom rasta i razvoja, dakle još u adolescenciji i bez konkretnog uzroka, poput lošeg usmjerenja, traume ili iščašenja. Obično ih dijagnosticiramo po bolovima s prednje strane koljena koji ne prolaze i nakon dužeg vremenskog razdoblja. Specifičnost tih stanja je da se sama bolnost nerijetko izgubi nakon završenog rasta, sa mogućnošću ponovnog pojavljivanja kasnije tijekom života. Liječenje svakog od ovih stanja vrlo je specifično, pa se razlikuje od osobe do osobe. Operativno liječenje u principu se primjenjuje kada se fizioterapijom i vježbanjem ne postigne adekvatno oslobođenje od bolova, kada se više puta ponovi iščašenje patele ili kada loše usmjerenje prijeti kasnijom artrozom, odnosno potpunim oštećenjem hrskavice koje je izuzetno teško liječiti. Bez obzira kojim se putem u liječenju krene (prvo fizioterapija ili prvo operacija) važno je znati da su sve to u svojoj osnovi kronična stanja koje je važno kontrolirati cijeli život, e ne bi li se održalo stanje bez bolova, patela na svom mjestu, odnosno spriječilo ili usporilo daljnje oštećenje hrskavice. U slijedećem broju više o liječenju oštećenja hrskavice na pateli.