Moram priznati da izleti s Borisom nikada nisu obični izleti. Tu nije u pitanju uspon na JEDAN vrh, razgledavanje okoliša i povratak na ishodište. Naime, Borisovi precizno isplanirani pohodi uobičajno podrazumijevaju nekoliko vrhova, najčešće po kakvim zabačenim putevima. Ako ih uopće i ima. Provlačenje po šikari i bespuću gotovo je uobičajno. Naravno, to nisu standardne rute kolona raspjevanih UOBIČAJNIH planinara. Ali su svakako dobra staništa za krpelji. Pronalaženje i eliminacija nametnika mučan su posao. Znate, zaraženi primjerci mogu vas dovesti i do bolnice. Nezgodan udar na zdravlje, pogotovo ako znamo da su pogibelji, kao AIDS-om ili sifilisom zaražena krv, genetski kukuruz ili melanom kože zbog štetnog sunca itekako aktuelne. Što da kažem? Sve se odvijalo standardno. Hm, hm, uz malo pikantnog, zastrašujućeg dodatka. U Podkilavcu smo već inventar. Zapadni greben Mudne doli je jedan veliki vidikovac, ljeti prošaran konjima na ispaši. Strm uspon po beskrajnoj livadi mogao bi se u ljetnoj pripeci pretvoriti u golgotu. Otpadanje kondiciono nespremnih vrlo je izvjesno. Treba pripaziti da stanje «jezika do poda» ne rezultira duuuuugim kotrljanjem desno u kanjon. Vjerojatnost prizemljenja u više komada je velika. Tko preživi ovaj eliminacijski dio, priuštit će si izdašan odmor na vrhu zvanom Vidalj, a pogledat će i prema kanjonu Mudne doli, gdje su izazovi malo drugačiji. Dvije okomite stijene i dobro osigurana alpska gimnastika. (Uz pokoji leš neopreznih.) O nebrojenim vrhovima u panorami Boris zna gotovo sve. Osjećam se jadno, jer moj dosta slab osjećaj za orijentaciju prepoznaje Učku i još 3-4 lokaliteta. Ostalo pogađam u 5 pokušaja. Ako se posreći. Obilaženje sljedećih vrhova (Osoje i Dnić) pruža, tu i tamo, i ponešto šumskog hlada. A savladavanje razraslog šipražja definitivno ubija osjećaj dosade. Sudeći po upisnim knjigama na vrhovima, posjećenost nije naročita. Većinu zanesenjaka poznajemo osobno. Shvaćam, roštiljanje na plaži očito je atraktivnija aktivnost. Zapečenost i prijatan drijemež... A ja se borim s insektima. Dva komada sitnih krvopija skinuo sam prije nego su se pogostili mojim slatkim eritrocitima. Pokazalo se da je, inače bezazleno, spuštanje s Dnića avantura za sebe. Zaokupljeni savladavanjem zone ljutog krša, uz osluškivanje živosti na Hahlićima (cijepanje drva na smjenu), odjednom se, poput duha, pojavio «obavještajac», stotinjak metara ispred. Prvo sam mislio da je u pitanju (samo) izraz dobrodošlice, ali bilo je i nešto drugo. «Nemojte ići tamo niže, jer je tuda pred malo prolazio muški poskok!» Vau! Bojim se zmija i skrenem uzbrdo, plašljivo pregledavajući pogledom kameniti labirint i busene trave u nastavku. Zmijskih skrovišta koliko želiš. «Ne previše gore, tu obitava ženski poskok!» Ajoj! Ekspert za raspoznavanje muških i ženskih poskoka očito mi daje do znanja da je samo uski središnji koridor možda siguran, ako već ne vrvi POSKOČKOM DJECOM. Koja ujedaju tek tako, u okviru neobavezne zabave. Jednom je žestoko šušnulo (ne znam da li muško ili žensko), ali do neuništivog Davora na Hahlićima stigli smo, nekim čudom, netaknuti. Njegovu uobičajno dobru maneštru morali smo, na žalost, odbiti. Malo zbog žurbe, a malo zbog paralizirajućeg straha. Mada znam da raznoliki zvjerinjak iz okoliša ne završava u Davorovom loncu. (Ha, faširani medvjed?) Ovdje i poskoci imaju povlašteni tretman i nikome ne pada na pamet da ih parcelira za ražnjiće ili miješani lovački gulaš. (Osim razuzdanih pojedinaca, koji u danima bez stroge kontrole možda zavrte kakvu zvjerku. Gmižuću ili trčeću, svejedno.) I još nešto. Elementarno nepoznavanje poskočkih spolova morat ću pod hitno ispraviti. Koji li je samo otrovniji? Sljedeći put: Melanomi na koži i u mozgu