Pelin nije bezopasna biljka, čak ni u čaju, pa ju nije uputno piti tek tako u dužim turama. Pravi pelin uvijek se koristi samo na određeni kraći rok
U Hrvatskoj je popisano 16 samoniklih vrsta pelina. U zadnje vrijeme sve se više ljudi zanima za slatki pelin (Artemisia annua), no ipak najčešće korištene i najpoznatije su vrste pravi pelin (Artemisia absinthium) i divlji pelin (Artemisia vulgaris).
U modernoj fitoterapiji kada kažemo pelin (ili neko drugo ime biljke), odmah pored njega izgovaramo i latinski naziv. U tradicionalnoj uporabi bilja to baš nije bilo tako. Kada bi se kazalo „pelin“, mislilo se odmah na Artemisia absinthium, osim ako se nije posebno naglasilo da se misli na neki drugi pelin ili je osoba živjela na kontinentu.
Naime, pravi pelin (ponegdje ga zovu i vrtni ili gorki) je onaj pelin sivo-bijelih listova koji samoniklo raste na otocima, priobalju, u Dalmaciji, dijelovima Like i Zagorja.
Divlji (a negdje ga zovu i „pitomi“) pelin je široko rasprostranjen u cijeloj zemlji, a posebno je čest u Slavoniji te se tamo naziva jednostavno - pelin. Oba se smatraju ljekovitima, s tim da je A. absinthium ljekovitiji, ima karakteristični miris i gorak je, puno više nego divlji pelin. Dimljenjem pitomog pelina tjerale su se muhe i komarci, toplim oblozima ublažavale reume i smirivali živci žena u menopauzi.
Napomena: neiskusnom oku berača mogu se pomiješati oblici listova pitomog/divljeg pelina i lista jedića (Aconitum napellus) bez cvijeta. Jedić je izuzetno opasna biljka, najotrovnija biljka Europe koja vrlo često raste kod nas. Također, jedić se često kao kultivar uzgaja u vrtovima jer ima predivan cvijet. Tada se najčešće naziva klobučić ili ljutić, no još uvijek sadrži dovoljno otrovnih tvari da predstavlja opasnost za djecu ili životinje koje vole grickati bilje.
U nastavku pisati ću ono što se odnosi na pravi pelin, a u nedostatku njega se može koristiti i pitomi/divlji pelin.
Pravi pelin je moja stara majka (prabaka) uvijek gajila kod svinjaka za potrebe upotrebe protiv glavobolje i želučobolje. Za glavobolju je također gajila majčinski vratić (Tanacetum parthenium) koji je ona zvala „bijeli cvijet“, a koji je naslijedila tradicijski kao lijek protiv glavobolja. Umrla je 1990. godine u 92. godini. Tek pred 15-ak godina moderna istraživanja otkrila su da je majčinski vratić najaktivnije i najefikasnije oružje protiv migrene od svega što je čovječanstvo za sada u tom pogledu „smislilo“.
Pelin je hidrofilna biljka, dakle, ljekovite tvari mu se otapaju u vodi i sličnim medijima. No, kod pelina pravilo je da se ne izrađuje tinktura, jer se u alkoholu puno više nego u vodi otapaju eterična ulja pelina koja su otrovna, s mnoštvom ketona tujona koji neurotoksičan. Sam pelin nije bezopasna biljka, čak ni u čaju, pa ju nije uputno piti tek tako u dužim turama. Pravi pelin uvijek se koristi samo na određeni kraći rok.
Pelin, kao izrazito gorka biljka, koristi se za snažno dreniranje jetre i žuči, kao snažni poticaj za čišćenje svih unutrašnjih organa, snažno dizanje imuniteta, borbu protiv virusa, bakterija, parazita, glista i ostalih nametnika. U zadnje vrijeme populariziran je u vidu kapsula s suhim prahom u vidu antiparazitskih kura.
Snažno čisti organizam, pojačava metabolizam (i otvara apetit) pa natjera tijelo da „preskoči“ i približi se stanju svog balansa. U tom smislu koristio se i kod potrebe za regulacijom neuredne mjesečnice, nervoze, bolova u želucu, nesanice zbog stresa. Utječe na glatke mišiće te potiče krvotok i krvarenje, ne smiju ga koristiti trudnice.
Kako je jako gorak, pelin se za pripremu čaja samo prelije s vrelom vodom. Njegovim čajem su se u narodu prale oči za jačanje vida i skidanje mrene, toplo lišće se stavljalo na bolno mjesto na tijelu.
Čaj od pelina pripremamo tako da suhu biljku dobro usitnimo, jednu čajnu žličicu biljke prelijemo sa šalicom vode. Pustimo da odstoji 10 do 15 minuta, procijedimo i popijemo tokom dana na gutljaj.
