Nekako mi se čini da ima puno dodirnih točaka između penzionera i studenata. Znam, zvuči paradoksalno, ali vjerovali ili ne-te dvije krajnje točke života(?) gotovo da se, kao i sve ostale krajnosti, pretapaju jedna u drugu. Student je penzioner a penzioner je student. Kao dokaz, navodim nekoliko od tih podudarnosti koje će mi kasnije poslužiti za slaganje priče. Prvo; niti jedni ni drugi nemaju para. A trebaju im. Razlog za studensku neimaštinu je očigledan. Mladi su, puno stvari žele iskusiti i općenito samo troše a ništa ne zarađuju. Penzioneri su potpuno suprotni. Oni nisu mladi, već su puno toga iskusili i općenito malo troše a čitav život su zarađivali. Po ovome oni bi trebali imati love jer suprotnost od siromašnog studenta je bogati penzioner. To je logično, ali… Mi živimo u Hrvatskoj. A ovdje su ljudi koji su čitav život radili i koji malo troše siromašniji od svih-pa čak i od studenata. To što su ovi najsiromašniji, rezultat je brutalne državne pljačke najnemoćnijih. Inače je uvijek najbolje tući najslabije jer oni ne uzvraćaju. Tako je i s penzionerima. Država je svojim najredovitijim platišama uzela mirovine i sada čeka da umru u neimaštini. Dok njihovi vršnjaci u svijetu putuju i gledaju povijesne znamenitosti i brčkaju se u toplicama, naši se cjenkaju za krumpir. Tragično. Ali istinito… No, da nastavim. Iako je ova situacija tužna, idemo je učiniti smiješnom. Onda ćemo se nasmijati samima sebi da bi se već sljedećeg trenutka zamislili nad svojom ozbiljnošću a zatim opet nasmijali svojoj ozbiljnosti. Priča o smijanju i plakanju proteže se unedogled u mračnu prošlost i svijetlu budućnost. Ili obratno, kako vam drago. Ovdje i sada, u sivilu sadašnjosti, penzioneri nemaju para. Kao ni studenti. Sljedeća zajednička točka je ta da i jedni i drugi imaju puno slobodnog vremena. Možete ih vidjeti kako svakodnevno uvjereno lunjaju gradom bez ikakva vidljiva cilja. Dan su pošteno raspodijelili. Stari su uzeli jutra, a mladi rezervirali večeri. Sredina dana je, kao i sredina života, rezervirana za rad i zauzetost. Ali krajevi su slobodni. Dakle, imamo ljude kojima je zajedničko to da su bez para i kojima treba lova a imaju slobodnog vremena. Što iz toga proizlazi? Posao. A tu počinju razlike između studenata i penzionera. Studenti svoju lovu zarađuju preko studentskog servisa koji im sređuje honorarne poslove. Uglavnom rade one slabije plaćene. Nešto nose, pišu, pakiraju ili vežu. Ali dobiju koliko im treba. Ali što je sa penzionerima? I njima treba lova. A oni su zakinuti. Osim što možda mogu pronaći kakav poslić preko Burze, o njima se nitko ne brine. U šali sam sa svojim mladim prijateljima došao do ideje da umjesto student servisa osnujemo penzioner servis koji bi zapošljavao isključivo umirovljenike. A onda smo vidjeli da šala i nije smiješna. Da bi to u Hrvatskoj zaista moglo proraditi. Pa čak i suzbiti monopol student servisa na loše plaćene poslove. Zašto? Kao što smo ustanovili, penzionerima, kao i studentima, treba lova. Ali penzionerima treba više! Dok mladima treba za zabavu, ovima, nažalost, treba za život. A to znači da će biti puno više motivirani za rad. (Sad se možete uozbiljiti) Netko tko radi da bi preživio bolje će i savjesnije raditi od onoga tko radi za večernji izlazak. Drugi razlog za zapošljavanje penzionera su njihove radne navike. Studenti ih naravno nemaju. Dižu se kad hoće, jedu kad hoće i uglavnom su vrlo nepovjerljivi. A penzioneri su, kao što znamo, uredne platiše. Savjesni i pošteni. Posao uvijek obave do kraja i kako treba. Imaju dugogodišnje iskustvu u radu. I veća je vjerojatnost da će se u 6 ujutro pojaviti na poslu. S penzionerima je lakše i manipulirati. (Sad se možete jako uozbiljiti) To se vidi na predizbornim kampanjama. Uvijek i iznova vjeruju. A takve je lakše nagovoriti na neke poslove koje nitko drugi ne bi radio. Studenti, pak, čitaju te silne Internete i dopisuju se sa svima oko svijeta i znaju kako je u Americi i kolika je plaća u Belgiji. Nikoga ne slušaju. Njih nije lako potplatiti. (A opet ih potplaćuju.) Penzioneri su uljudniji. Pristojni su i znaju s ljudima. Studenti su prljavi i drski i glasni i neljubazni. Uvijek rade po svom i smrde po cigarama i pišu poruke na mobitel. Ovi drugi su tihi i rade. Idealno. Zbog svega toga ispada da su stari bolji radnici od mladih. Osim što su mladi izdržljiviji. Pa što?- umjesto 20 kila odjednom, nositi će dva puta po deset. Ili 4 puta po 5. Ima vremena… U šali smo zamišljali umirovljenike kako rano ujutro iskrcavaju kamione ili kako pakiraju kartonske kutije za 15 kuna na sat. Kako pod stare dane rade da bi mogli preživjeti. A oni koji bi to stvarno trebali raditi, mladi i studenti, doma spavaju do podne i čitaju filozofiju i razmišljaju o smislu života i piju kavice po kafićima i zabavljaju se. Zar to nije smiješna slika? A onda je netko rekao da je ustvari, doista tako. Da je to stvarnost. Onda smo se uozbiljili. Stvarno jest. Doista je tako: studenti su kao penzioneri a penzioneri su kao studenti. Kakav izraz staviti na lice dok to gledamo?