Kada plivate koristeći peraje, spontano dolazi do kretnje koja je ograničena na zglob koljena i stopala, s tim da ovaj nosi i veće opterećenje
Prošlog ljeta i jeseni u nekoliko navrata javljali su se ljudi s problemima i bolovima u predjelu stopala, koje su "zaradili" tijekom godišnjih odmora. Kod sportaša sam se nagledao svih mogućih (i nemogućih) ozljeda u tom dijelu tijela, naprosto stoga jer je stopalo kod "suhih" sportova najopterećeniji dio tijela, a samim tim i najčešće ozljeđivan, dok kod "mokrih" poput plivanja i vaterpola ono gotovo nikada ne strada.
Svim tim ljudima zajednička je bila upala i bolnost cijelog niza tetiva i ligamenata koje okružuju stopalo, pa i onih daljih, smještenih na potkoljenici. Čak i na moje uporno inzistiranje, niti jedan od njih nije se mogao sjetiti nikakve ozljede tipa izvrnuća stopala, udarca, pokliznuća u plićaku ili slično. Tek smo na kraju došli do uzroka takvog, vrlo bolnog i neugodnog, ali na sreću ne i tako opasnog stanja, a to su bile - peraje. Svi su oni na ovaj ili onaj način plivali i ronili koristeći ovo pomagalo, najčešće bez pripreme u obliku redovitog treniranja u zimskim mjesecima, uglavnom se bacivši direktno iz uredske stolice u more, a iz cipela u peraje. Kako naše tijelo bolno reagira na svaki nagli pokušaj da od njega zatražimo nešto što jako premašuje prosječan fizički napor, tako je i kod ovih ljudi sustav ligamenata i tetiva upalno i bolno reagirao na mnoge sate plivanja s perajama, koje, doduše, služe za lakše i brže kretanje kroz vodu, ali i zahtijevaju snagu nekih segmenata, koji su u uobičajenoj svakodnevnici gotovo neaktivni.
Kada plivate koristeći peraje, spontano dolazi do kretnje koja je ograničena na zglob koljena i stopala, s tim da ovaj potonji nosi i veće opterećenje. Kako mora svladati i veći otpor zbog širine peraja i načina na koji se s njima "odguruje" od okolne vode, veliki je napor na malim mišićima stopala i potkoljenice. Kada se oni premore i njihova efikasnost padne, uključuju se mišići pomagači u okolnim segmentima, kao i pomagači u kuku i koljenu, tako da stopalo više ne služi kao aktivni dio pokretanja pri plivanju, već kao pasivna poluga. U tom momentu počinje preopterećenje mekih tkiva i njihova upala. Ta se upala može, ali i ne mora odmah pokazati u obliku bolova. Moguće je da u početku nema nikakvih senzacija te se osjećate sasvim normalno, a da bolovi i otežano kretanje nastupe nakon što godišnji odmor završi. Tada slijedi dug i prilično dosadan terapijski proces koji uključuje ledenu terapiju, vježbe, a u vrlo bolnim slučajevima lijekove i fizikalnu terapiju.
Sve prisutniji sport danas je i plivanje monoperajom. Pojednostavljeno govoreći, u njemu se dvije male peraje zamjenjuju jednom velikom. Kako se otpor koji treba svladati povećava proporcionalno površini peraje, preopterećenje mekih tkiva skočnog, ali i zgloba koljena nije rijetkost i kod već utreniranih sportaša. Stoga ovo pomagalo ni u kom slučaju ne preporučam rekreativcima kojima je to jedina fizička aktivnost u posljednjih nekoliko mjeseci.
Ukratko, plivanje i ronjenje na dah izvrsne su aktivnosti u vrijeme ljetnih godišnjih odmora, a ukoliko se rade umjereno, predstavljat će i pravo punjenje baterija te dobar temelj za mnoge slijedeće mjesece rada. Pa opet, i ovdje je važno ne pretjerivati te strogo poštivati vlastita ograničenja. Ako se ipak vratite s odmora praćeni bolovima u stopalu, a možete se zakleti da ga niste izvrnuli, udarili ili na koji drugi način ozlijedili, dobro je znati da to u pravilu nije ništa strašno, ali ipak zahtjeva pravilnu dijagnozu i adekvatno liječenje.
