Prije neki dan ponovo je osvanuo grafit na spomeniku Franje Tuđmana. I to je odmah završilo u novinama. U državi su jako osjetljivi kada se piše po svetinjama
Prije neki dan ponovo je osvanuo grafit na spomeniku Franje Tuđmana. I to je odmah završilo u novinama. U državi su jako osjetljivi kada se piše po svetinjama
U subotu navečer prolazio sam po gradu. Grupa pijanih mladića stoji ispred nekog panova koji te može snimati. I onda poziraju. A zatim se sjetili da mogu dignuti ruke u nacistički pozdrav. I snimaju se tako dečki na promotivnom panou neke multikorporacije I svako malo gledaju okolo hoće li izazvati neku reakciju.
A prolaznici prolaze. Niti ih ne zanima što netko radi ispred panoa multinacionalne korporacije koji reklamira neki mobitel. Ovi mašu svojim rukama. Ništa. Niti da bi se neka bakica zaustavila i rekla nešto. Nakon nekoliko minuta pokušaja provokacije, odlaze dalje. Možda ih negdje drugdje netko percipira. U Hrvatskoj je nacististički pozdrav kao dobar dan.
I što sada? Hoće li hodati gradom i zuriti u ljude? Pa se osjećati dobro kada ovi, u želji da izbjegnu sukob, skrenu pogled. Ili će im se uzbuđenje povećati kada im netko kaže: Što gledaš? Uvijek ima ljudi spremnih za besplatnu akciju.
No, tako neće završiti u novinama. U najboljem slučaju, u nekoj crtici, kratkoj vijesti u crnoj kronici. “Prolaznik nožem napao pijane provokatore”. Ili “Natjeravali se po gradu u sred bijela dana”.
Ali ako nešto sprejem napišu po a spomeniku Dr. Franje Tuđmana… Tu stvari stoje drugačije.
Ovdje fotografiraju vaš grafit. Ovdje završite u gradskim rubrikama. A vjerojatno i na televiziji. Također je i velika vjerojatnost da će vas loviti policajci. I da će vas snimati. Isto tako je i moguća reakcija nekih građana. Onih koji se kunu u predsjednika. Jer im je to u opisu posla.
Nacistički pozdrav je svakako izvan mode.
