Protekla dva tjedna, a u sjeni opće nogometne euforije, u Rijeci su jedan dio priprema za slijedeće svjetsko prvenstvo odradili plivači. No ne bilo koji. Pod vodstvom jednog od najboljih svjetskih trenera ovaj je grad tiho i bez pompe ugostio naše plivačke zvijezde Duju Dragnju i Gordana Kožulja, ali i jednog od najtrofejnijih plivača današnjice- Gary Hall jr, vlasnika 10 olimpijskih medalja, od čega čak 5 zlatnih na posljednje 3 olimpijade. Zanimljivo je da je on dijabetičar, te usprkos svojoj bolesti osvaja medalje i trenira punim intenzitetom. No, ono što je posebno interesantno, bilo je gledati njihove treninge, kako koncepcijski, tako i individualno. Mike Bottom, trener svih 14 plivača u toj grupi, unio je novu filozofiju u treniranje kratkoprugaša i protivno uvriježenim pravilima promjenio smijer opterećenja u treniranju sprinterskih disciplina. Ne samo da je promijenio trening u vodi, nego je potpuno modificirao i tzv. "suhi" trening. Pružajući gostoprimstvo ovoj sjajnoj skupini u Scipionu, osim privilegije da upoznamo neke od zaista najboljih svjetskih plivača, te one koji obećavaju da će to postati, imali smo prilike iz prve ruke doznati nešto o drugačijim pristupima trenažnom procesu u plivača, kao i taj pristup vidjeti na djelu. Osim svega toga, pružila se prilika vidjeti kako se sprovodi prevencija ozljeda u tako intenzivnom trenažnom okruženju, te koje su ozljede kod njih najčešće, kao i načine njihovog liječenja. Ipak, najzanimljivija je bila rasprava koja se vodila u malom scipionovom kolektivu kojeg sačinjavaju dva trenera za fizičku pripremu, te dva fizioterapeuta. Naime, promatrajući trening u teretani koji su sprovodili plivači, pokušali smo koncepcijski secirati trenažni proces i proniknuti u njegovu bit. Bilo je jasno da u ovoj fazi priprema trener Bottom nastoji velikim težinama i izrazito malim brojem ponavljanja vrlo specifično podražiti mišićni sustav svojih plivača. Kako se to kosilo sa nekim uopćenim trenažnim pravilima, tako smo i mi nastojali proniknuti u razloge takvih postupaka. U našem razumijevanju silno nam je pomogao i Duje Draganja sa svojim objašnjenjima, kao i vlastitim iskustvima. No, jedna je rečenica mojeg kolege bila vrlo značajna. On, kao bivši košarkaš i sjajan trener rekao je: "To je tako. Kada bi smo secirali treninge svakog od 8 finalista trkačkog sprinta na 100 metara na posljednjoj olimpijadi, vidjeli bi da su svi oni trenirali na različite načine i u različitim uvjetima. Pa ipak, svako od njih, posve različitim pristupom, dospio je do samog vrha u ovoj atletskoj disciplini." I zaista. Pokušati proglasiti jedan pristup treningu za isključivo pravilan, posve je nemoguće. No, isto tako, proglasiti jednu metodu liječenja apsolutno ispravnom isto je tako nemoguće. Tako se i sam u svojoj svakodnevnoj praksi susrećem sa sličnim situacijama. Osim što znamo da jedna terapija primjenjena na dvoje različitih ljudi proizvodi različite efekte, isto tako moramo razumjeti da je do saniranja upalnog procesa, kroničnog bolnog stanja ili koje sportske ozljede moguće doći na više posve ispravnih i ravnopravnih načina liječenja. Jedan od mojih kolega iz Novog Zelanda lijepo je to sročio u pomalo filozofsku raspravu koja sažeta govori o tome kako je uvijek do vrha brda moguće doći na mnogo načina i kroz mnogo različitih puteva. Neki su možda strmiji, drugi pak nešto manje zahtjevni, no krajnji je cilj svima isti. Stoga, neke rasprave u ovoj struci, ali i medicini uopće, naprosto postaju jalove. To je i razlog zašto je nemoguće reći koja je terapija najbolja za određeno oboljenje, ali jest moguće reći koja je terapija najbolja za određenog bolesnika. Tako je i sa sportašima, gdje nije pitnje koji je najbolji način treniranja, već koji je pristup najprimjereniji za svakog od njih ponaosob.