Uvjerljivo najživlji dio fizikalne medicine jest kineziterapija, ili liječenje pokretom i vježbama. Gotovo da ne prođe mjesec a da se ne dogodi neki značajniji pomak naprijed i ne ustoliči neki vid liječenja koji ili nije bio dovoljno poznat i priznat, ili se znanstveno potvrdi djelovanje nekog već prije poznatog sustava. Upravo je to slučaj i sa PNF-om (ili proprioneuromuskularnom facilitacijom, kako je puno ime ove metode, ali nemojte lomiti jezik, jer to tri puta za redom brzo ne mogu izgovoriti niti mnogi moji kolege). Ali što je to PNF? Recimo ovako. Slomili ste neku kost na nozi. I sada ide liječenje, pa ili operacija ili gips, ili obadvoje. Nakon što ste skinuli gips, noga je sve samo ne spremna za hodanje, a da ne kažem trčanje ili skakanje. Tada nastupa fizioterapeut i cijeli rehabilitacijski proces. Pa se krene jačati mišiće, pa razgibavati zglobove. Često puta i cijelo liječenje ne ode dalje od ovih postupaka. I što se događa? Događa se to da ta noga iako potpuno pokretna i bez bolova, nije sasvim "stabilna", zglobovi su skloni uganućima, a ti mišići su i na očigled slabiji od onih na drugoj nozi. Svojevremeno smo smatrali da je takvo stanje definitivno i da zbog razno raznih razloga nije moguće učiniti ništa više po tom pitanju. Jasno je bilo tek jedno, imali smo poluge pomoću kojih smo mogli utjecati na mišić ili zglob, ali nismo imali instrumentarij za poboljšanje veze između mišića i živca, a posredno i između mišića i centralnog nervnog sustava (dakle mozga). Taj instrumentarij je postojao, ali ga tek danas razrađujemo i znanstveno potvrđujemo njegovu djelotvornost, što se odnost na PNF, dakako. Sve je to potrebno zbog brzine reakcije samog mišića na stresne situacije u svakodnevici. Dakle, idete cestom, napravite krivi pokret i uganete zglob. To se dogodilo samo zbog toga što se mišići nisu na vrijeme aktivirali, zategli tetive i spriječili ozljedu. Upravo vježbanje brzine mišićne reakcije jest PNF, a sve dobrobiti od njegove upotrebe u rehabilitacijskom procesu još uvijek nismo uspjeli sagledati. Preventivno se ovaj sustav koristi u sportu, ne bi li se smanjila učestalost određenih ozljeda. Tako su istraživanja na velikom broju nogometaša u Velikoj Britaniji neosporno pokazala smanjenje broja ozljeda koljena u onih sportaša koji su unutar svog treninga redovito radili i PNF. U novije se vrijeme on koristi i za završne priprema sportaša za povratak na natjecanja nakon operativnih zahvata. Najsvježiji primjer je i naša Janica Kostelić, kod koje je osim tjelesnih predispozicija, jake volje i želje, za tako brz povratak zaslužan i PNF. Ali, nemojte misliti kako je samo sport mjesto unutar kojeg rabimo nova saznanja. Iako još nema pravih znanstvenih potvrda, ova metoda mogla bi značiti i mnogo kvalitetnije liječenje i nekih degenerativnih bolesti. Artroza koljena i kuka, diskus hernija (kako neoperativni, tako i postoperativni tretman), spondiloza, tek su neke. U postoperativnoj rehabilitaciji nakon ozljeda tetiva, ligamenata, ugradnje umjetnih zglobova već se koristi, doduše stidljivo, ali ipak. U godinama koje slijede, biti će potrebno sa ovom metodom učinit dvije stvari. Jedna se odnosi na daljnju znanstvenu potvrdu njene djelotvornosti kod cijelog niza bolesti, i ozljeda, dok je druga svakako edukacija kolega fizioterapeuta u njenoj praktičnoj primjeni.