Da, na žalost djece, kojima nikada nije dosta igre i bezbrižnih ljetnih dana, ali i na žalost roditelja, počela je škola. Opet ćemo, zajedno s našim đacima u zimskim večerima rješavati neshvatljive zadatke iz matematike ili tražiti nepoznate krajeve na zemljopisnim kartama. Nekako se čini da su sva djeca po našim školskim programima predodređena da postanu doktori nauka. U naše vrijeme nismo trebali nikakavu pomoć od starijih, nego smo sve sami rješavali. Danas, prije važnog kontrolnog, u kući je izvanredno stanje, mobiteli zvone, šalju se SMS poruke, prelistavaju leksikoni itd. Sve u svemu stresne situacije, koje, nažalost već imaju posljedica i po nedužnu djecu. Naravno da znanja treba sve više, ali ako tako nastavimo, doći ćemo na nivo Japana, gdje djeca odlaze u školu rano u jutro, a vraćaju se kasno navečer. O nekom sretnom i bezbrižnom djetinstvu nema više ni riječi, i umjesto da se to razdoblje života pamti po igri i igračkama, u sjećanjima će ostati samo dobre ili loše ocjene. U takvim stresovima i razmišljanjima, naš mali đak svakodnevno prevaljuje put do škole i nazad. Što se sve zbiva u njegovoj glavi dok hoda stalno po istom putu., koliko pazi na promet, i misli li da ga svaka neopreznost može skupo koštati? U vremenu kad skuteri jure preko sto na sat, a ne bi smjeli brže od pedeset, kad za volanom ima jako puno alkoholiziranih vozača, a i droge sve više preuzimaju upravljač, đaci, a naročito prvašići, najugroženija su populacija na cesti. Oni su još uvijek zaigrani, i nekima treba vremena da shvate kako su se odjednom našli u džungli na asfaltu. Nas su mame dugo vodile za ruku do škole, a nekad nije bilo ni toliko prometa. Danas se klincu objesi ključ od stana oko vrata i umjesto nježnog majčinog dodira budi ga kreštava budilica. Kad se on diže, roditelji već tvrdo rade, kako bi osigurali kakvu, takvu egzistenciju. Na nama vozačima je da pazimo i budemo još oprezniji u vožnji, naročito na predjelima pored škola, gdje je i najveća koncentracije djece. Svi treptajući semafori, znakovi i upozorenja, ležeći policajci, neće biti od pomoći, ako u svojim glavama ne shvatimo da najviše mi, svojom povećanom opreznošću i smanjenom brzinom možemo utjecati da se ne dogodi najgore. Ako bi zavirili u dječju psihologju, onda bi djecu mogli podjeliti u dvije osnovne grupe: one koji su nesigurni, pa se nikad ne zna da li će ići u prelaženje ceste ili ne, makar su već učinili prvi korak i one druge, koji se cestom kreću kao da su jedini na svijetu. Tu su dječaci uvjek u većini. Djevojčice su opreznije, a to dokazuju i u zrelim godinama, kad i same sjednu za upravljač i izazivaju manje nezgoda nego muškarci. Iako na najmanje treba najviše paziti, i drugi, koji su pred završetkom osnovnog školovanja, ne predstavljaju manju opasnost. Oni se sada već osjećaju odraslima, sigurnijima, pa se opreznost gubi. A i beskrajne rasprave i svađe oko nekog pitanja iz kontrolnog i prepiranja da li je bolji komad Ana ili Sanja, mogu dovesti do toga da se odjednom netko iz grupice umjesto na pločniku, nađe posred ceste. Nedaj Bože da neko vozilo naleti većom brzinom, manje bi bilo važno tko je skrivio nezgodu, ako bi na tom mjestu još dugo gorjela svijeća. Još namje u sjećanju slučaj iz Dalmacije kad je mladić, s tek položenim vozačkim ispitom sjeo u rasni auto od skoro dvijesto konja i ugasio dva mlada života. Poslije je bilo prekasno za kajanje, nitko ih više nije mogao vratiti, a sigurno je da će i vozačev život biti trajno obilježen tragičnim događajem i da će imati traume cijeli život. Najvažnije je u jutarnjim satima, prije početka nastave, oko podneva i poslije šest sati maksimalno smanjiti brzinu, a povećati oprez. Vidite li da neki đak sprema pretrčati cestu i da je neodlučan, nemojte misliti da možda neće. Stanite i dajte mu znak da ga propuštate. U svakom momentu, znajte da je vozač taj koji može spriječiti nezgodu svojom odmjerenom i opreznom vožnjom, te zaštiti mladi i neiskusni život.