Jednom sam upoznao djevojku koja je iz nekog kafića ukrala barsku stolicu. Mora se priznati, doista zanimljivo. Barska stolica zasigurno ne spada u onu skupinu predmeta koji se mogu diskretno pospremiti u džep ili torbicu, te neprimjeto iznijeti iz prostorije. Gotovo je nemoguće ne zapitati se, kako to da vlasnik bara, ili netko od odgovornih nije ništa primjetio, i reagirao. I, uostalom, kakav je to kafić, u kojemu gosti kradu stolice... No, sve je to zapravo ništa, prava simpatična sitnica, kada se usporedi s državom u kojoj živimo. Njoj naime fali gotovo 100 tisuća tona pšenice! Sada mi se besmislenim i smiješm čini upitati se, kako je cura iznjela stolicu. Ona je pravi lokalni amater. Zašto? Stolica teži cirka 10 kila. A ta je težina deset milijuna puta(!) manja od one, koja je pokradena iz državnih robnih zaliha (naravno, ako računamo samo pšenicu, tj. ako izuzmemo "beznačajnih" 29 milijuna kuna ukradenog brašna, kukuruza, mesa i rasplodnih junica.). Zaista, kako to da nitko od odgovornih ništa nije primjetio. Ali, tko je uopće odgovoran? To je pravo pitanje! "Ova država je pokradena!!" Tu prosvjetljujuću izjavu uzviknuo je sin pokojnog, istoimenog, i omiljenog pučkog tribuna, a sada naš ministar poljoprivrede. "Ustanovljeno je 144 milijuna kuna manjka." "To je ozbiljna stvar." "Činjenica koja ugrožava nacionalnu sigurnost." "Činjenica koja ide u prilog, i potiče sivu ekonomiju." A zatim je pokazao autoritet i uvjerljivost, te zaprijetio: Morati će se utvrditi tko se okoristio robama koje su trebale biti u robnim zalihama, i očito je da će posla biti i za financijsku i kriminalističku policiju. Da sam ja lopov, usrao bih se od straha. Pobjegao bih što dalje i što je moguće brže. Stisnuo u kutku mračne sobe i čekao policiju. Uz to bi se i duboko kajao, te neprestano ponavljao: "Što mi je bilo, da sam išao krasti od države. Ona ne oprašta!" A pred očima bi mi neprestano bio lik Pankretića, značajno uzdignutog kažiprsta i prodornog pogleda. Okruženog ljutitim Račanom, Granićem, i ostalim članovima Vlade. Toliko bih se bojao, da bih se, na kraju, shrvan osjećajem krivnje, sam predao nadležim organima. Kvragu, ta kletva mi je unijela takav strah u kosti, i blijedilo u lice, a jedina stvar koju sam u životu ukrao bila je: žvakaća u dućanu. Da, kod nas se s lopovima postupa krajnje brutalno. Kako bi se ostali pošteni svijet odvratio od pomisli na krađu. Nema milosti. Ali postoji jedna mala nepravilnost: Što je tvoj zločin veći - to je kazna manja. U crnoj kronici oštro je osuđen drski čin razbojništva, u kojemu je jedan maloljetnik drugom maloljetniku otuđio 100 (čitaj sto) kuna. Drugim riječima, dao mu je šamar, opalio vritnjak, i uzeo lovu za marendu. Policija je koordiniranom akcijom odmah pronašla krivca i prosljedila ga pravosudnim organima. Ali za krađu 143 milijuna kuna državnih zaliha hrane, ne zna se ni sumljivac. Nije imenovan nitko. Pa ni skladištari, kojima je posao: čuvanje skladišta. Nitko. A kada se konačno, nakon višemjesečne potrage, i istrage, pronađe sumljivac, brzo se sprema u pritvor. Kako ne bi pobjegao, ili utjecao na svjedoke. Tako je omraženom Kutli već isteklo 6 mjeseci pritvora, a da još nije podignuta optužnica. Slično se i događa sa majkom moga prijatelja, koja već 2 mjeseca sjedi u zatvoru. Zar kod nas ne vrijedi načelo, da si nevin, dok se ne dokaže krivnja. Ne vrijedi ni da si kriv, dok se ne pokažeš nevinim. Ne, kod nas si vjerojatno kriv, i biti ćeš zatvoren, dok se ne pokaže da si sigurno kriv. Neovisno o trajanju istrage. Stvari koje se kod nas rade, i sankcije koje slijede istovremeno su i žalosne i smiješne. Tragikomične. Smiješno je to da je netko iz skladišta ukrao 100 tisuća tona pšenice. Smiješno je da vlast govori da ne zna tko je. Pitam se, koliko je to šlepera. Koliko vagona. Nevidljivih vagona, očito. Zato, želite li krasti, i istovremeno biti slobodni: kradite puno.