Svaki naš ljetni vikend dnevnik započinje sa izvještajem o velikoj smjeni gostiju. I onda nam se hvale da je u jednom danu preko granice ušao veliki broj turista-oko dvadeset tisuća, a u smjeru suprotnom njihovom odvezlo se petnaest tisuća i nešto. Na sreću, smiju se novinari s granice, broj ulazaka je još uvijek veći od broja izlazaka. I da smo još uvijek u plusu od nekoliko tisuća komada. Kao da je bit turizma u tome da se preko granice navuče što više ljudi. Takva filozofija možda je prikladnija za neke stočare koji stoje uz tor i radosno trljaju ruke veseleći se dobroj sezoni parenja. Jer, oni znaju da veći broj grla donosi i više mesa, a više mesa i više novaca. No, zar se takve metode zbilja mogu primjenjivati i na ljude? Naravno, dragi Vi. Jer, naša turistička zajednica još uvijek funkcionira po onom zaostalom, soc. realističkom sistemu gdje je kvantiteta važnija od kvalitete. Poput generala ruske ili kineske vojske i naši vođe vesele se nad svakim novim vojnikom. A ne znaju da bi se jedan dobro opremljeni američki marinac s lakoćom mogao obračunati sa tisućama vojnih obveznika koji osim puške u rukama nemaju više ništa. Poput srednjovjekovnih umjetnika, i naši turistički djelatnici imaju strah od praznog prostora. I dok su ovi prvi ispunjavali svoje slike sa hrpama detalja kako bi pokrili zastrašujuću praznu pozadinu, pa su uz malog Isusa i Mariju, slikali još i brojne druge znane i neznane svece, te sa svakim novim osjećali olakšanje od teškog tereta bjelila, naši turistički umjetnici sa svakim novim automobilom i njegovim živim vozačem osjećaju da situacija ide na bolje. I osmjeh im se širi sa svakom novom tisućom s kojom smo "u plusu". No za razliku od prikaza naslikanih kako bi popunili prostor slike, ovi ljudi koji popunjavaju državnu statistiku su živi. I o njihovom životu u onom kratkom periodu između dvije registracije: UŠAO i IZAŠAO, nitko ne zna ništa. To što ti jadnici bivaju prevareni, pokradeni, što usred ljetovanja nemaju vode ili struju, što ih pljačkaju na parkiranju i zakidaju na hrani, što bježe pred požarima i spavaju u predvorjima hotela, to nije predmet statističke analize. A što je najčudnije, i to koliko na kraju krajeva ti ljudi uopće troše i koliko novaca ostaje državnom proračunu? Jeste li vidjeli takve analize? Iako su mi oči zamazane tisućama i tisućama onih koji su ušli, ipak sam kroz to propagandno blato uspio primijetiti te iste tisuće i tisuće kako se guraju ispred šaltera naših brojnih samoniklih turističkih centara. I uspio sam vidjeti tisuće i tisuće parkiranih automobila naguranih gdje i najmaštovitiji vozač ne bi mogao zamisliti, i tisuće i tisuće njihovih vlasnika kako se poput sardina guraju po plažama. Sviđalo se to nama ili ne, ali ja ne mogu drugo nego zaključiti: Hrvatska je zemlja masovnog turizma. Jeftinog masovnog turizma. Naša vojska stranaca nije ona ruska, već kineska, koji su, kada sam već njih dotakao, imali milijun vojnika kojima je jedina funkcija u slučaju rata bilo predati se neprijatelju i tako zagušiti njegove kapacitete. Koja bi vojska mogla odjednom prihvatiti milijun zarobljenika? Kako se čini, mi smo na dobrom putu. No, osim te masovnosti, ima još jedna stvar koja mi nikako ne ide u glavu. Među svim turistima nađe se i poneki sretnik kojega uspiju intervjuirati naši novinari. U silnom zanosu originalnosti oni redovito ponavljaju jedno te isto pitanje: Kako vam se sviđa Hrvatska? A naravno, što će čovjek reći: "Lijepo je, more je čisto, sve je očuvano, zbilja je lijepo ovdje" Takve odgovore onda svakodnevno turaju u oči svakome tko čita i u uši svakome tko sluša bilo kakve medije. Kao, mi bismo trebali biti strašno ponosni što nam je zemlja tako čista i očuvana. I neki zbilja jesu. Čujem ih u kafićima dok se svađaju. Ali meni nije jasno zašto? Jer, pitam se, što smo mi uradili da su nam more i zrak tako čisti a hrana prirodna? Odgovor je, na sreću, apsolutno ništa. Ali, nažalost, nismo svjesni koliko je to rijedak i dragocjen dar. Jer da smo mogli, mi bismo odavno imali napredak: tvornicu aluminija u Obrovcu, rafineriju nafte u Rijeci, prihvatilište za tankere u Omišlju pa čak i termoelektranu u Lukovom Šugarju. Sreća naša da smo siromašni, pa nemamo više takvih bisera. Što bi bilo da smo bogata zemlja? Bili bi poput Saudijske Arabije, pretpostavljam. Jer, čim se malo love ulilo u blagajnu, odmah se otvaraju turbo šoping centri i kreće družba Adrija sa naftovodom iz Rusije. Nažalost, lova je stigla, (g)radi, ali s time razlozi za ponos polako nestaju… Postajemo razvijeni.