Čini nam se da napokon imamo terapijsku polugu kojom možemo pomoći i dijelu onih pacijenata kojima to do sada nismo mogli.
Napredak u medicini nekada se događa skokovito uz dramatične promjene u postupcima liječenja. Češće je on polagan i suptilan, uz manje promjene koje u praksi značajno poboljšavaju naše mogućnosti liječenja određenog oboljenja ili ozljede. Tako je i sa ponovljenim, odnosno habitualnim iščašenjima ramena.
Do nedavno, pacijenti sa ovim problemom gotovo isključivo su imali jednu opciju- kiruršku intervenciju sa ciljem uklanjanja nestabilnosti ramena. Iako su danas, uz napredak operativnih tehnika, ovi zahvati vrlo uspješni, a njihovi rezultati dobri, postoperativna rehabilitacija je duga, kao i izostanak s posla ili sportskih aktivnosti.
Kod određenog broja pacijenata, kod kojih MR pretragom nije pronađeno veće oštećenje hrskavice, kostiju ili zglobne čahure, moguće je pristupiti neoperativnom liječenju sa dobrom prognozom.
Istraživanja dr. Van der Lista i suradnika u Nizozemskoj ukazala su da na konačnu stabilnost ramenog zgloba utječu ne samo mišićna snaga i urođene karakteristike poput oblika kostiju i zgloba, već i stanje i pokretljivost lopatice i njezine bliže okoline. U teoriji, poboljšanje pokretljivosti lopatice, uz sanaciju mišićnih nedostataka u njezinu okruženju moguće je značajno poboljšati stabilnost ramenog zgloba i u pacijenata sa višekratnim prethodnim luksacijama.
Kako se teoretski zaključci i rezultati u praksi, naročito u medicini, mogu značajno razlikovati, u početku smo bili prilično rezervirani prema ovim tvrdnjama. No, primjena ovog pristupa kod pacijenata sa opetovanim iščašenjima ramena koje smo liječili u našoj ambulanti u posljednjih godinu dana polučila je zaista dobre rezultate, te uklonila naše sumnje.
Iako je potreban duži period praćenja rezultata liječenja da bi se izvukli konačni zaključci, čini nam se da napokon imamo terapijsku polugu kojom možemo pomoći i dijelu onih pacijenata kojima to do sada nismo mogli.
