Mišić je meko tkivo, te mu je nužno potreban mir za cijeljenje. Ozljeda mišića se ne regenerira, dakle ne cijeli stvaranjem novog mišićnog tkiva, već vezivnim ožiljkom, baš kao i koža.

Ozljede mišića u sportaša poseban su problem zbog četri razloga. 
Prvi je činjenica da ih sma­tramo prolaznom smetnjom, što u jednom dijelu slučajeva one uistinu i jesu. 

Drugi je nepostojanje jas­nog protokola koji bi govorio koliko je vremena pot­rebno jednoj parcijalnoj mi­šićnoj rupturi, od recimo 2 cm da zacijeli.
Treći je razlog nerazumijevanje da su nekontaktne mišićne rupture (one koje su nastale bez udarca) u stvari sindromi prenaprezanja, te njihov uzrok nije trening ili utakmica na kojemu su nas­tale, već cijeli niz tre­ninga i utakmica koje su prethodile ozljedi.

Dijagnostika je poseban problem. Jer dok je odmah po ozljedi UTZ ili MR dijagnostikom moguće utvrditi kolika je ozljeda i gdje se nalazi, kontrolni dijagno­s­tički postupci su nepouzdani jer se i nakon 6 mjeseci od ozljede i kod sportaša koji su već davno u punom treningu još uvijek vide znakovi nepotpunog cije­ljenja. 

Zbog svega ovoga, protokoli u liječenju i brzina povratka ozlijeđenog spor­taša u puni trening zavisi o iskustvu i umješnosti medicinskog tima, poglavito fi­zioterapeuta i ortopeda, te vremenski mogu znatno va­rirati. 

Valja razumjeti da je mi­šić meko tkivo, te mu je nuž­no potreban mir za cijelje­nje. Ozljeda mišića se ne re­generira, dakle ne cijeli stva­ranjem novog mišićnog tki­va, već vezivnim ožiljkom, baš kao i koža. To će reći, da su ožiljak i njegova nepo­sredna okolina posebno os­jetljivi na novi fizički stres, naročito kada proces cijelje­nja nije dovoljno napredo­vao. Isto tako, izostanak bolova kod istezanja, trčanja ili drugog fizičkog optere­ćenja nije znak da je cijeljenje završilo. Tu činjenicu na vlastitom primjeru iskusili su mnogi sportaši koji su ponovili ozljedu, a koja se tada mnogo sporije liječi. Također, nužno je preispitati trenažni proces, te procijeniti koji njegovi dijelovi mogu povećati rizik od mišićnih ozljeda, te ga modificirati na način da se ti rizici smanje. 
Zbog svega toga, stručno vođeni proces liječenja, na­ročito kod reruptura, zna­čajno smanjuje postotak re­cidiva.