Ljudi na ulicama plaču, sa užasom se prisjećajući onoga što su vidjeli i doživjeli. Oni koje su svakodnevno pozdravljali sada leže mrtvi. Gradskim četvrtima vladaju bande. U zemlji prava caruje nered i bezakonje. Amerikanci su u problemima… Slike koje su do sada bile rezervirane isključivo za ljute protivnike demokracije, ekskluzivno na CNN-u gledamo iz njihove domovine. Neobična promjena gledišta, pogotovo, primjerice, za Iračane. Njihovi, do jučer svemoćni neprijatelji, evakuiraju stanovništvo, organiziraju konvoje sa humanitarnom pomoći, bježe glavom bez obzira. Vjerovali ili ne, bliski supatnici udaljeni tisuće kilometara, Iračani i stanovnici New Orleansa, proklinju iste uzročnike njihovih problema. Georga Busha, američku Vladu i naftu. New Orleans su prije 300-tinjak godina sagradili Francuzi. Vjerojatno im je pozicija koja su izabrali za grad (blizina rijeke Mississippi, jezera Ponchatrain i mora) bila povoljno mjesto za luku i izvoz američkih kolonijalnih bogatstava u matičnu Francusku. No, taj dobar položaj imao je i nekoliko mana. Zamislite jednu zdjelu. Recimo, zdjelu za salatu ili sličnu. New Orleans nalazi se na dnu takve zdjele, a sve vode su na njenim rubovima. Prijete. New Orleans grad je ispod razine mora. Stotinama godina gradile su se brane koje su stanovnike čuvale od potapljanja. Nakon što je 1995 godine jedna poplava (ali daleko manjih razmjera) bila uzrokom smrti 6-oro ljudi u New Orleansu, američka vlada je organizirala poseban projekt kojemu je cilj bio zaštititi grad od daljnjih nesreća. Deset godina se gradilo i održavalo nasipe. A onda se stalo. Razlozi? Došlo je do pojačanih ulaganja u nacionalnu sigurnost, do štednje u budžetu, i do najvažnijeg argumenta: rata u Iraku. Kada najveća sila na svijetu odluči krenuti u osvajanje, malo se toga može učiniti da bi ju se spriječilo. Ali protiv napada majke Prirode moglo se barem boriti preventivno. Prevenciju je onemogućila druga najveća sila na zemlji. Da bi na suprotnom kraju svijeta sisala naftu. I tako je prirodni zračni projektil kodnog naziva «tornado» raznio brane i voda je poplavila ljudski grad. Napunila je zdjelu. - Spasiti će nas naši – uvjeravali su se građani. – Mi smo Amerikanci! Ali čekao ih je jedan šok. Pomoć nije stizala. Amerikanci su, barem na trenutak, osjetili patnje milijuna drugih u ostalim krajevima svijeta. Glad, žeđ i bespomoćnost. Kažem Amerikanci, i nadam se da su to oni, no to je gruba generalizacija. Ljudi koji bi tako nešto možda trebali osjetiti na svojoj koži i koje bi takvi doživljaji možda mogli osvijestiti, nipošto nisu bili pogođeni. Takvi pojedinci odavno su se izvukli iz nevolje. Glad, žeđ i bespomoćnost iskalile su se, ponovo, na one koje nipošto ne treba podsjećati na njihove učinke. Najsiromašnije građane, slobodnu djecu porobljenih Afrikanaca… Oni drugi su, kao i obično, nesreću doživljavali preko televizije. Nekome koji se kasno uključio u program, možda se dogodilo da je, gledajući na vijestima uplakane ljude, pomislio da u svijetu stvari idu po starom. I tik prije no što bi okrenuo kanal da pogleda utakmicu, natpis «USA» ispod slike gladnog crnca dao mu je do znanja da su ovaj put nastradali njegovi. I možda mu je tom trenutku proradilo onaj zahrđali mehanizam koji spaja podatke i došao je do zaključka da je potpuno svejedno što piše ispod slike. I onda je sjeo. Pa promijenio kanal na snimku Bagdada. Pa opet na New Orleans. Somaliju. Bosnu. Kinu….