Građani ne mogu sami odlučivati što je dobro za njih, pa im stoga vlast određuje i sugerira što trebaju jesti. Međutim, ti isti građani, kojima treba pomoć oko izbora pizze i sira, savršeno su kompetentni da svake četiri godine izabiru vlastitu Vladu


Vijest je prošla kao najobičnija zanimljivost: Danska je uvela porez na masnoće u hrani. Točnije,  na cijenu za prehrambene proizvode koji sadrže veću količinu zasićenih masti. Maslac, mlijeko, sir, pizza, meso, ulje i prerađena hrana sada su podložni porezu ukoliko sadrže više od 2,3 posto zasićenih masti. 2 zarez 3 posto je valjda neka granica kad stvari postaju jako zasićeno masne. 

Vlada svoj potez opravdava time da štite svoje građane. Porezom na mast će ih „potaknuti“ da kupuju zdraviju hranu. Jer će im biti jeftinija. Oni koji si to i dalje mogu priuštiti, jest će masno jer to tako žele. Dakle, pogođena je siromašnija populacija. A takvi će svoje kalorije morati potražiti u drugim, jeftinijim izvorima. Na primjer, ječmu i krumpiru. 

A oni koji i dalje hoće jesti ono što im je drago, ubuduće će puniti državnu blagajnu. A suvišak novaca će, navodno, ići za liječenje bolesti uzrokovanih neadekvatnom prehranom. A nema boljeg objašnjenja za uzimanje novaca od  građana nego što je to  plemeniti cilj. A i objašnjenje cilja je  također plemenito: zaštita građana od njih samih. Građani ne mogu sami odlučivati što je dobro za njih, pa im stoga vlast određuje i sugerira što trebaju jesti. Međutim, ti isti građani, kojima treba pomoć oko izbora pizze i sira, savršeno su kompetentni da svake četiri godine izabiru vlastitu Vladu.

Plemeniti cilj je sasvim u redu, pod uvjetom da je netko pitao te građane žele li to oni uopće. Netko je za njih protumačio njihove vlastite interese i preferencije i odlučio djelovati u tom smjeru. Bez da je pitao one kojih se to tiče.  Vlada se uvijek trudi javno prikazati kao dobročinitelj. Samo je jedan korak od poreza na masnoće do kažnjavanja proždrljivosti ili još drastičnijih poteza. Mislite da je to nemoguće? 

Nakon prvog svjetskog rata, na području današnje Njemačke, u Weimarskoj Republici, vladala je velika ekonomska kriza. Velika nezaposlenost, inflacija i… znate već… Međutim, dobar dio građana je profitirao od novonastale situacije nakon rata. Špekulanti, ratni profiteri i... znate ih već…

Kako opća populacija ne bi bili gnjevna  na vladu što ne sprječava takve pojave, čelnici republike imali su prijedlog za zanimljivu odredbu:  kažnjavanje proždrljivosti. Preciznije, kažnjavanje onih „koji se učestalo prepuštaju užicima stola do te mjere da mogu izazvati nezadovoljstvo zbog žalosnog stanja populacije.“ Kazna za prvi prekršaj bila je novčana. Za ponavljanje je bila predložena kazna rada za javno dobro i oduzimanje nekih prava. Također, kažnjavati su se trebali i suučesnici u prekršaju, ugostitelji koji potiču i povlađuju neprilično ponašanje. 

Zakon nikada nije izglasan, ali je pokazao do kojih očajnih, da ne kažem apsurdnih, mjera je Vlast spremna ići kako bi se dodvorila nezadovoljnim i osiromašenim masama spremnim za javne nerede.

Prosvjedi protiv trgovaca na Wall Streetu, prijedlozi za oporezivanje ultra-bogataša u Americi, te pozivi za oporezivanje vikendica i bogatstva u Hrvatskoj, nisu odraz naglog osviještenja građana po pitanju pravičnosti, koliko odraz „žalosnog stanja populacije“. 

Dok je većini bilo dobro, nije se puno brinula za način poslovanja financijskih fondova i brojala tuđe vikendice. Međutim, sada, kada masna hrana postaje skuplja, u oči upadaju proždrljivi ljudi i njihovi suučesnici. Na to upozoravaju i neki studenti Harvarda, koji prosvjednicima s Wall Streeta poručuju da su financijske institucije kralježnica američkog gospodarstva i da njihovo rušenje neće riješiti krizu.  Kao što inflaciju 1920-ih ne bi bilo riješilo zatvaranje ljudi koji previše jedu i javno se razmeću zarađenim novcem.       

Kako se simptomi iz perioda Weimarske Republike pojavljuju i u današnjoj Europi, a i Hrvatskoj jer „tu pripadamo“, pitanje je vremena kada će se slične ideje početi pojavljivati i kod nas. Nadam se da će se zadržati na prehrani i da je pitanje ograničavanja masti ipak bilo samo pitanje zdravlja.