Mala izlaznost za stranke ustvari stvara potencijalnu prigodu. Jer, ako malo ljudi glasa, manje je potrebno i da se postigne većina. Čak i ako se glasovi kupuju, što je bilo dokazano u nekim sredinama u Hrvatskoj, za tu kupovinu biti će potrebno manje novaca.
Vrlo brzo stižu nam izbori za europski parlament. Ljudi nisu pretjerano zainteresirani. Vjerojatno će izlaznost biti mala. A jedan dio tih koji misle izići, to će učiniti samo zato da svoj listić demonstrativno prekriže.
Mala izlaznost ne utječe previše na našu demokraciju. Koliko god bila, poštivati će se odluka većine ljudi koja je na izbore izišla. Izići je mogao svatko, a njegova ili njezina je odluka bila hoće li to učiniti ili neće.
Građani ne izlaze na izbore jer ih to uopće ne zanima, ili im je svejedno.
No, ako je građanima svejedno, strankama zasigurno nije. Dobro, ni njih pretjerano ne zanima izlaznost. Više ih brine postotak koji će dobiti. Ukoliko ne dobiju veliki, onda se uglavnom žale da njihovi birači na izbore nisu izišli. A zašto nisu izišli? Toliko daleko u analizama ne idu.
U svakom slučaju, mala izlaznost za stranke ustvari stvara potencijalnu prigodu. Jer, ako malo ljudi glasa, manje je potrebno i da se postigne većina. Čak i ako se glasovi kupuju, što je bilo dokazano u nekim sredinama u Hrvatskoj, za tu kupovinu biti će potrebno manje novaca. Čak i ukoliko novoizabrani europarlamentarac žrtvuje, ili investira koju plaću od oko 20.000€ na potkupljivanje glasača, opet će mu ostati dovoljno da na kraju bude u plusu. A i glasačima će, ukoliko izaberu nju ili njega biti bolje.
A možda će im biti i još bolje, ukoliko kandidat neke druge stranke uvidi da bi i on mogao investirati u svoj budući posao. Pa koju plaću više od suparnika podijeliti građanima koji će na dan izbora izići i zaokružiti baš njegovo ime. Ne zbog uvjerenja ili dijeljenja stavova, već zbog dijeljenja zarade.
Kada se stvar sa investiranjem pročuje među strankama, to bi moglo proizvesti pravi marketinški rat, u kojem bi se sa licitacijama otišlo do samih granica isplativosti. Sve što bi zaradili, potencijalni parlamentarci bi podijelili svojim glasačima. No, tu iskače novi problem. Kako glasač može garantirati da će glasati samo za kandidata koji mu je platio? Kako se može znati da neće uzeti novac od svih kandidata a onda prekrižiti svoj listić? A ako se pročuje da se glasanje plaća, to bi odjednom moglo povećati hrvatsku izlaznost do neslućenih razmjera i našu demokraciju svijetu predstaviti kao perjanicu demokracije u svijetu. Strankama, bi, naravno, to bila noćna mora. Ali, tako je to u poslu sa glasovima: Europski izbori su riskantan posao.
Dok se ovakav sustav demokracije na slobodnom tržištu ne utjelovi, imamo neke njegove slične varijante. U jednim novinama objavljeno je sljedeće: „Iz vrha (jedne stranke) svim lokalnim šefovima te stranke stigao je naputak o točnom broju glasova koji (njihove) organizacije na terenu moraju osigurati desnoj koaliciji na europskim izborima 25. svibnja.“
Kako oni misle da će im članovi osigurati kvotu, nisu naveli. Na njima je da budu maštoviti. A koliko maštoviti članovi stranaka znaju biti, gotovo redovito možemo pratiti na naslovnicama naših novina i izvješćima sa suđenja. U svakom slučaju, sumnjam da će izbori, ili njihovi rezultati, bez obzira na izlaznost, biti dosadni.
