Poskupile su dnevne novine. Sada koštaju sedam kuna. Da će poskupjeti, moglo se naslutiti tek dan prije poskupljenja, zadnji dan srpnja. I to na nekim čudnim Internet stranicama. Vijest je bila neupadljiva kao najava nogometne utakmica bjeloruske druge lige.
A sjetite se samo eksplozivnih tekstova o poskupljenju nafte ili kruha. Tu je bilo razgovora, intervjua, mišljenja, analiza, opravdanja, optuživanja, ismijavanja, obrazloženja, napada, pritisaka...
O ovi su za poskupljenje svojeg proizvoda stavili samo šturu-obavijest. Kao rezultat utakmice bjeloruske lige. Dragi čitatelji, rezultat je:  Sedam-nula.
Za one koji su kupili novine, novost o poskupljenju vjerojatno je prvo stigla je od prodavačice.
- Sedam…
- Kako sedam, šta nije šest?
- Poskupilo.
- Pa…od kada?
- Od danas. 
- O jbemti.
- Što ste rekli?
- Ništa.
Nakon što nije rekao ništa, čitatelj je kupio novine. Za sedam kuna. A u novinama članak: «Poskupile novine».
Ma nemojte?!
Zabavno je bilo promatrati kako se prema poskupljenjima drugačije odnose oni koji poskupljuju. Kao da je to najnormalnija stvar. Nitko nije kriv. Jednostavno se dogodilo. Tako je to u svijetu. Stvari poskupljuju. A činjenicu da su sve dnevne novine poskupjele na isti dan objašnjavaju ovako: Solidarizirali  su se jedni sa drugima. Soldi-dari.
Pekare se skoro prikazivalo kao debele ljude u crnim odijelim sa zelenim licima i crvenim  očima. Krvoločni manipulatori koji koriste ljudsku nuždu za hranom kako bi se obogatili. A sada kada su poskupili oni koji su bili najglasniji u optužbama, nekako se stvar smirila. Poskupili su svi, pa moramo i mi. I tako su i mediji ušli u društvo sa omraženim pekarima i već zloglasnim naftnim kompanijama. Sve u ovom svijetu je povezano i sve na neki način ovisi jedno o drugome.  
Cijene skoro svega pomalo idu gore. A plaće stoje. To znači da ljudi imaju sve manje para. Tj. bar se tako osjećaju. Kupovna moć slabi. Ako bi se povećale plaće, onda novine više ne bi bile skupe. Sve bi se vratilo na istu razinu od prije poskupljenja. Opet bi se sa istom količinom novca moglo kupiti ista količina stvari. Naravno, Vlast bi to povećanje oglasila «na sva zvona». I to bi bilo prikazano kao napredak. Ulazak u bolja vremena. Bolji život. A sve bi ustvari, ostalo isto. Drugi ljudi, druge brojke, druge svote. A isto…
Takva stvar mi se već jednom dogodila. Slučajno sam naišao na neke stare novine. Mislio sam da su nove, pa sam ih počeo čitati. I do samoga kraja nisam primijetio da imaju 5 godina. Jer se u svijetu uvijek događaju iste stvari. Iznova i iznova. Ovakva poskupljenja su već viđena stvar. Jedino što se mijenja su ljudi. Različiti ljudi u istim situacijama. Pa misle da su situacije nove ako su oni novi. A nova je samo percepcija.
Sada ispada da vam savjetujem da čitate stare novine. Jer su nove poskupjele. To čak nije ni loša ideja. Možda bismo imali osjećaj da je pravda ipak brza. Primjerice, da smo kojim slučajem čitali novine stare 13 godina, onda bi se zgražali nad zločinima koje je radio Karadžić.
A onda bi nam neki prolaznik rekao,
- Pa gdje vi živite? On je Haagu i sudi mu se za ratni zločin.
 Tako mu i treba!! Pravda je brza!!, pomislili bi tada. A da se ne bi razočarali, brzo bi se morali vratiti u prošlost. Lijepo se zahvaliti slučajnom prolazniku na informaciji i potjerati ga.
- Hvala lijepa. Gubite se!!
- Kako?
- Ne govorite mi ništa o budućnosti.
- A zašto?
- Jer je ona nedostižna. Ali… Ako čitam novine iz prošlosti, onda mi je budućnost sada. I mogu reći, stvarno je bolje….