Običaj je poslije velikih sportskih natjecanja, a napose post festum Olimpijskih igara svoditi račune i analizirati rezultate. Ocjena o tome tko je ispunio postavljene ciljeve, tko iznenadio, a tko podbacio već su pune novinske stranice i izvješća u svim medijima, te mi se čini da se generalno ove olimpijske igre ne percipiraju kao uspjeh hrvatskog sporta. Ipak, rekao bih da je žetva medalja u Pekingu za Hrvatsku bila veliki uspjeh. Statistika govori da su prve tri zemlje sa najviše odličja Kina, SAD i Rusija. Stavimo li odnose u kontekst, tada je vidljivo da u prosjeku jedna medalja u Kini dolazi na 14 milijuna stanovnika, u SAD na 2,7, u Rusiji na 1,9, a u maloj Hrvatskoj na 0,9 milijuna. O iznosima koji su potrošeni po uzetoj olimpijskoj medalji, nekom drugom zgodom.
Medalje su važne. Svakako su najvažnije onima koji ih osvajaju, te sportskim klubovima i savezima kojih su članovi. Za nas koji u sportu radimo dvanaest mjeseci u godini, Olimpijada je tek slavlje koje na kratko prekida svakodnevnu rutinu. Ona predstavlja referencu, uzor i kvalitativni maksimum kojem valja težiti. Nakon nje, vraćamo se problemima sporta u hrvatskim okvirima, koji se rješavaju ili ublažavaju relativno sporo. Nedostatak sportske infrastrukture rijetko se rješava planski. Uglavnom je riječ o objektima koji se grade za velika sportska natjecanja, poput međunarodnih rukometnih i plivačkih, ili ulaganjima u sport koji je recentno osvojio olimpijsku medalju. Praćenje nadarenih sportaša prilično je neorganizirano, a i promocija bavljenja sportom među djecom nije dosegla razinu koju bi trebala. Je li sustav koji zastupamo u podršci mladih i perspektivnih sportaša dovoljno dobar kako bi pomogao kreirati nove i velike sportske uspjehe? Bavi li se dovoljno djece u Hrvatskoj sportom prije svega poradi kvalitetnog psihofizičkog razvoja, a potom i zbog dovoljno široke baze iz koje se mogu regrutirati izvanprosječni talenti koje potom valja podupirati i u koje vrijedi ulagati novac poreznih obveznika? Te možda i najvažnije pitanje u okvirima sportske medicine, a to je kakav je sustav zdravstvene zaštite djece i adolescenata u sportu i može li se unutar tog segmenta učiniti nešto više i bolje no što se čini sada? Ne ulazeći u ovom kratkom osvrtu u detalje, zaista mislim da može. I ne radi se ovdje (samo) o boljoj financijskoj strukturi ulaganja u ovaj specifični vid zdravstva, već prije svega o boljoj organizaciji sporta i stručne podrške u njemu, uz preraspodjelu prioriteta. Jer samo od zdravog i neozlijeđenog sportaša možemo očekivati da se punom pažnjom posveti treningu i pripremama, te fokusira na natjecanja, pa i ona najvažnija, poput Olimpijskih igara. Kako bi smo to osigurali, mjere prevencije ozljeda u sportu nužno se moraju primjenjivati bez iznimke. Za dosezanje te maksime, valja upregnuti sve raspoložive resurse, te razumjeti da sport nije samo trčanje, skakanje ili dodavanje lopte, već znanje i iskustvo kako trenera, tako i liječnika, fizioterapeuta, sportskog psihologa i svih onih koji mogu pridonijeti kvalitetnom razvoju djece i adolescenata u zdrave i spremne sportaše. Tek tada će medalje biti ono što i trebaju, logična posljedica sustava iz kojih su proizašle, a ne tek bljeskovi individualnih kvaliteta iskovanih u privatnim aranžmanima nekolicine entuzijasta.
Na ovoj sam Olimpijadi imao povlasticu biti fizioterapeut jedriličarske reprezentacije hrvatske. Oni koji jedrenje poznaju, kažu da je to jedan od onih sportova u kojem caruje individualnost. Iako se naši jedriličari ovaj puta nisu okitili odličjima, uspjeh je neupitan. Ovako mala zemlja ima čak dvije posade među prvih deset u svojoj klasi. S obzirom na mladost naših jedriličarskih olimpijaca, za vjerovati je da će i ovako dobri rezultati postajati s vremenom još bolji. Do Londona je dovoljno vremena da se to i pokaže.