Lokomotorni aparat je upravo ono što mu ime kaže - sustav za pokretanje. Njemu je, s vremena na vrijeme, potreban odmor. Možda mu je u rijetkim prilikama potrebno i mirovanje, ali u svojoj suštini, on je dizajniran za kretanje.
Kada ozlijedimo neki dio tog sustava, bez obzira radi li se o kosti, mišiću, tetivi, ligamentu ili zglobu, tako jako da tijelo nije u mogućnosti popraviti ga samo, slijedi operativni zahvat kao jedino moguće riješenje. Da bi smo operacijom sanirali neku ozljedu, valja učiniti novu ozljedu, dakle zarezati kožu i potkožje, ponekad i još neko tkivo kako bi se došlo do oštećenog dijela i na taj način ga zakrpalo, popravilo ili drugačije saniralo. Netom nakon operacije uvijek ide kraći ili duži period mirovanja, kojeg u novije vrijeme pokušavamo skratiti što je više moguće. U mojoj je struci pojam «rane mobilizacije» poslije operativnog zahvata postao gotovo poklič i to ne bez razloga. Tijekom godina, shvatili smo da je dugo i ponekad nepotrebno mirovanje po operaciji uzrok presporom oporavku. A upravo je puni opravak cilj svakog liječenja, pa bilo kakvo ono bilo.
U ovo današnje vrijeme, a u našim uvjetima zdravstvene zaštite, fizioterapija i rehabilitacija biva često ograničena na nekoliko tjedana postoperativnog tretmana, kojoj je primarni cilj osposobiti čovjeka za jednostavne svakodnevne aktivnosti. Nakon toga, obično je operirani pacijent prepušten sam sebi. Nekada je opskrbljen setom vježbi koje treba raditi kod kuće i eventualno naručen na kontrolu za nekoliko dana, tjedana, a katkad i mjeseci. Osim toga, još uvijek među pacijentima prevladava mišljenje kako je pošteda od bilo kakve fizičke aktivnosti najbolji način da se dozvoli tijelu da se samo oporavi nakon operacije. Taj je stav u osnovi pogrešan i vodi u produženje vremena potrebnog za potpuni oporavak.
Fizička aktivnost upravo je blagotvorna za ozlijeđeni lokomotorni sustav. Naravno, ne bilo kakva aktivnost i ne bilo kakav nivo opterećenja. U zavisnosti od tipa ozljede i samog operativnog zahvata, valja sastaviti program vježbanja koji će pomoći cijelom sustavu da ubrza oporavak. Poticanje cirkulacija krvi i limfe, jačanje mišića, mobilizacija zglobova, te podražaj na tetivno ligamentarni sustav može skratiti cijeli proces oporavka i za nekoliko puta. No kritična pitanja jesu kada, koliko i kod koga? Naime, jedna te ista operacija kod dvoje različitih ljudi proizvesti će na kraju različite rezultate i različito krajnje stanje. Zbog toga u fizioterapiji uvijek postoje samo temeljni principi za svako pojedino oboljenje, ozljedu ili postoperativni tijek. Sve ostalo mora se prilagođavati individualno i na licu mjesta. Posve je pogrešno ono što, na žalost, mnogi rade, te se rukovode iskustvima drugih operiranih ljudi, te naprosto kopiraju sustave vježbanja i opterećenja u njima, pa ih kao takve primjenjuju na sebi. U posljednje vrijeme, isto tako na žalost, imam prilike vidjeti sve više takvih slučajeva. Gotovo je pravilo da se pri takvim postupcima ne čini poboljšanje, već se usporava oporavak, a katkad se čine i nove ozljede.
Važno je znati da je kinezioterapije (liječenje vježbanjem) jedno golemo područje u kojemu činjenice zastarjevaju brže no drugdje. Kada se sjetim onoga što su mi predavali na fakultetu prije 15-ak godina, mogu slobodno reći da više od 50% svega toga danas više ne stoji. Stoga toplo preporučam da se rehabilitacija poslije operacije shvati isto tako ozbiljno kao i operacija sama, te da se cijeli proces prepusti stručnjaku. Sa veseljem mogu ustvrditi da u našem kraju ima dovoljno izuzetno kvalitetnih kolega i to u svjetskim, a ne samo hrvatskim okvirima. Zato uistinu nema razloga prepustiti ovako važnu stvar pristupu tipa «sam svoj majstor».
