E, ponekad ne može bez noža. Iako nastojimo odgoditi operativne zahvate u ortopediji, ili ih izbjeći kroz primjenu fizikalne terapije i "konzervativnog" liječenja, postoje stanja i slučajevi kada je operativni stol jedino rješenje. Mnogo je različitih dijagnoza i mjesta na tijelu kod kojih preporučujemo operaciju, a još je više razloga koji mogu biti za i protiv, dok se ovi potonji uglavnom odnose na moguće posljedice operativnog zahvata, kao i na očekivani rezultat, koji ne mora nužno biti izlječenje, već je često tek poboljšanje stanja. Dobar je primjer operacija diskus hernije u lumbalnom dijelu kralježnice, dakle križima. Nju preporučujemo kada niti jedan drugi način liječenja nije polučio bitnije poboljšanje, bolovi se ne smanjuju, a prisutna je i opasnost od daljnjeg oštećenja živca koje može dovesti i do njegova prekida sa svim mogućim posljedicama takvog razvoja događaja. Taj se zahvat izvodi na nekoliko načina, a svima je za cilj ukloniti deformaciju hrskavičnog diskusa i time osloboditi živac pritiska, te u konačnici smanjiti bolove i omogućiti normalan život bolesniku. A u tom času nerijetko ne završavaju, već počinju problemi. Prvi dio rehabilitacije (oporavka) traje i do šest mjeseci nakon operacije, te obuhvaća neka ograničenja u kretanju (izbjegavanje dužeg sjedenje, nošenja tereta, saginjanja) uz fizikalnu terapiju i adekvatne vježbe. Nakon tog perioda većina je operiranih pacijenata bez bolova ili su oni slabijeg intenziteta, te se život uglavnom nastavlja kao i prije operativnog zahvata. Dvije godine nakon toga pojavljuju se isti bolovi, isti problemi i ista zakočenost. Pacijent često dolazi istom liječniku operateru sa pitanjem: "Zašto mi se sve to opet događa i hoće li nova operacija biti nužna?" U tom je slučaju vjerojatno da će doći do još jednog operativnog zahvata. Poznajem ljude koji su kičmu operirali i po nekoliko puta, što nije nimalo ugodno, a da ne govorim kako takve ponovljene operacije ostavljaju i neizbježne nuspojave. Postoji mnogo razloga za pojavu recidiva (istih bolova i problema) nakon operativnog zahvata, ali jedan je uvjerljivo najčešći- pomisao kako je nožem uklonjen uzrok problema, što nije. Ako vam pukne guma na automobilu, jer je cesta posuta čavlima, vi možete promijeniti gumu, ali će se i nova ponovo probušiti. Nije problem u lošoj gumi, već u čavlima na cesti. Tako, doduše, treba odstraniti herniju diskusa, ali do nje je došlo zbog pogrešnog načina života, premalo kretanja, slabih mišića, monotonih pokreta tijekom dužeg vremena i tome slično. To su čavli na cesti koje treba maknuti, a kako bi nova guma ostala cijela. U tu je svrhu potrebno redovito održavati snagu mišića i njihovu fleksibilnost, kako u neposrednom okruženju operiranog dijela (donji dio leđa i trbuh), tako i cijelog tijela. To se ne može raditi samo vježbama slabog intenziteta koje pacijent nauči u ranom postoperativnom tijeku u samoj bolnici, već se mora pristupiti i većim opterećenjima u punom obimu pokreta, a kako bi se osposobio sustav kralježnice za kompenzaciju nedostajućeg diskusa. U toj je soluciji masaža, kiropraktika, akupresura i uopće fizikalna terapija tek poluga za smanjenje eventualno prisutnih bolova i popuštanje grča mišića, a nikako nije jedino sredstvo na koje se možemo osloniti i biti sigurni kako je učinjeno sve da do ozljede ponovo ne dođe. Dakle, jasno je, beskonačno uzdržavanje od fizičke aktivnosti ili pošteda potpuno je kontraproduktivna. Moram ovdje reći da i poneki liječnici operateri, a u strahu od nestručnog rada sa operiranim pacijentom preporučuju upravo poštedu kako trajnu i jedinu terapiju poslije operacije, bez obzira na dob pacijenta, što rezultira češćim recidivima i ponovljenim operativnim zahvatima. Sa ponosom moram reći da u ovom gradu ima dovoljno stručnih kolega koji mogu procijeniti stanje operiranog čovjeka, te ga vrlo dobro voditi u kompletnom rehabilitacijskom postupku, te mu tako omogućiti povratak u pun obim svakodnevnih, a često i sportskih aktivnosti.