Svakodnevno se susrećem sa pričama nalik na: "Jučer sam se sagnuo i ukočilo me u leđima", ili "Prije deset dana me zaboljelo koljeno iz čistog mira i sada ne popušta." Ili možda "Trnu mi prsti na rukama, ali samo u posljednjih dva mjeseca." I tada je nužno dati objašnjenja. A najteže je objasniti kako početak bolova ne označava uvijek i početak oboljenja. No, idemo redom. Kada se slučajno udarimo ili na koji drugi način ozljedimo, bol je ta koja trenutno sugerira kako nešto nije isto kao što je bilo prije samo nekoliko trenutaka. I to je jasno. Nema se što dodati ili oduzeti. No, nisu svi bolovi uzrokovani takvim, akutnim stanjima. Ona kronična nastaju polako, tijekom niza godina i tek ih na kraju percipiramo kao bol ili u krajnjem slučaju deformitet. Ali sam proces ne vidimo i najčešće ne osjećamo. Pomaci koji se događaju premali su, a da bi neko od naših osjetila nešto registriralo. A onda, nešto se sasvim iznenada pomakne i pojavi se bol, nekada jaka i velika, a da nam ne govori kako je došla i hoće li ubrzo otići. Degenerativne bolesti su najbolji primjer. Proces postupnih promjena koji zahvaća kosti, hrskavicu, ligamente i tetive mišića iznimno je polagan. Deformacije su u početku toliko malene, da ih ne može registrirati niti najosjetljiviji dijagnostički postupak. Tako se pomaci događaju u mikronskim veličinama, a da bi se na kraju zbrojili u jedan veći, pa još veći, te došli u fazu kada najmanja i sasvim bezazlena kretnja može otpočeti vidljiv i osjetan dio procesa, te prouzročiti mnoge neugodnosti. Tek tada tražimo pomoć, naprosto iz razloga jer tek tada jasno vidimo problem. Cijela je stvar vrlo slična punjenju čaše kap po kap. Pa, iako svaka kap jednako puni čašu, ipak samo posljednja prelije sadržaj izvan nje, najčešće po bijelom stolnjaku, po mogućnosti crno vino. Tako najobičnije kihanje može biti povod ukočenju kralježnice. Artroza u koljenu može eskalirati prilikom ustajanja iz kreveta. Periartritis ramenog zgloba može buknuti prinošenjem žlice ustima. A sličnih je primjera bezbroj. Upravo zato danas toliko inzistiramo na prevenciji kao možda najvažnijem zaduženju u medicini uopće, a posebice u zoni ortopedskih oboljenja. Sasvim je jasno da degenerativna oboljenja nastaju spregom nekoliko faktora. Prvi je genetska predispozicija, koja određuje brzinu njihova nastanka. Drugi je vrijeme, odnosno životna dob, jer degeneracija može biti druga riječ za starenje tkiva, organa ili organizma u cjelini. Treći je način života pod kojeg podrazumjevamo praktički sve, od prehrane, preko količine stresa, sve do kretanja. Pa ako na prva dva ne možemo utjecati, barem na ovaj treći možemo, odakle i kreće i na kojem završava ukupna prevencija svih degenerativnih oboljenja, barem za sada. Još uvijek nailazim na veliki otpor kod mnogih, kada kažem da kretanje mora biti redovito, a da bi bilo efikasno, pogotovo po pitanju prevencije. Nitko se danas ne pita treba li redovito prati zube, jer je snaga propagande iznimno jaka i ta se navika uvukla pod kožu gotovo svih. Sasvim je jasno da karijes napada više i češće tamo gdje higijena usne šupljine nije dovoljno dobra. Zašto je onda toliko teško shvatiti da će i ostale tjelesne funkcije i tkiva slabiti i stariti brže ako njihova higijena nije dovoljna? Sigurno je da vježbanje nije toliko profitabilno za industriju koliko i pranje zubi. Naprosto ne možete potrošiti toliko tenisica koliko četkica i paste za zube. Pa ipak, kretanje za cijeli lokomotorni aparat jest upravo ono što i četkanje za zube- prevencija u zdravom okruženju i liječenje kod već prisutnih oboljenja.