Položaj koji tijelo zadržava u stojećoj poziciji prava je slika onoga što se događa unutar lokomotornog sustava. Razumjeti i prepoznati odmake od poželjnog silno je važno, a nastojati promjeniti već narušenu posturu zadatak je koji zahtjeva mnogo strpljenja, kako pacijenta, tako liječnika i terapeuta. Jedan od izraza koji roditelje djece tijekom rasta najviše zabrinjava svakako je loše držanje. Pod tim pojmom obično podrazumjevamo specifična "spuštena ramena", nešto izraženiju torakalnu kifozu, ili kako je često (i krivo) nazivamo "grbom", ili nesrazmjer u visini ramena. Sve to može ukazivati na neki od procesa na samoj kralježnici, slabost određenih mišićnih skupina, ili nedostatak fizičke aktivnosti. Mnogi roditelji pribjegavaju tehnici stalnog prigovaranja vlastitoj djeci, te ih ponavljano upozoravaju da se trebaju držati uspravno. Takav zahtjev, iako logičan, u stvarnosti je potpuno neostvariv. Naime, bez obzira o kojem se tipu lošeg držanja radi, u njegovom temelju neizostavno mora biti poremećaj snage i izdržljivosti jedne ili više mišićnih skupina. Te se mišićne skupine neće ojačati, niti će se njihova izdržljivost poboljšati jednostavnim nastojanjem. Osnovna zadaća kod prvog znaka lošeg držanja kod djece jest utvrditi o kojem se tipu radi, te koji je mišićni nedostatak u njegovoj podlozi. Zatim, a u dogovoru sa samim djetetom valja odrediti sportsku aktivnost koja će pomoći da se loše držanje s vremenom ispravi, a s druge strane omogućiti mu zadovoljstvo bavljenja sportom. Dva su razloga zbog kojeg mi se u praksi ovakav pristup pokazao učinkovitijim od uobičajenih. Naime, vježbe koje se obično preporučuju djeci sa lošim držanjem, te koje valja raditi kod kuće, vrlo se rijetko sprovode redovito. Djeca, ma kako zrela bila za svoju dob, u pravilu nalaze takvo vježbanje dosadnim, a kako se radi o dugotrajnom postupku, velika je vjerovatnoća da će i uz svo roditeljsko nastojanje prije ili kasnije posustati u svojim naporima. S druge strane, nametanje "najboljeg" sporta za određeno loše držanje i protiv afiniteta samog djeteta obično završava isto kao i vježbe za kućnu upotrebu. Uz malo suradnje između fizioterapeuta, trenera i roditelja, može se pronaći sredina u kojoj će svi biti zadovoljni, a proces sanacije "lošeg držanja" ići svojim sporim, ali neumitnim tijekom. No lošeg držanja nisu pošteđeni ni odrasli. Kod njih, za razliku od djece, nije riječ o problemima u rastu, već više o rezultatu koji slijedi njihov životni stil. I ne može se očekivati od tijela da svoju uspravnu poziciju zadrži bez problema, dugom sjedenju i fizičkoj neaktivnosti usprkos. No razlika između odraslih i djece je u tome, što se loše držanje u ovih prvih ustanovi tek kao popratni detalj kod pregleda poradi kakvog bolnog sindroma na kralježnici. Nažalost, loše držanje uzrokovano slabim mišićima, neizostavno vodi k bolovima, te njihovo liječenje nije uvijek jednostavno i lako. No sam pristup ne razlikuje se mnogo od onog u djece. Valja osnažiti slabe mišićne skupine, poboljšati njihovu izdržljivost, te obavezno unaprijediti fleksibilnost. Jer vrlo često se događa da dok se postura ne popravi, nema niti trajnijeg oslobođenja od bolova. U početku prihvaćana sa skepsom, danas se sve češće opisuje upravo tzv. posturalna križobolja, što je u osnovi bolno stanje dokazano uzrokovano ne degenerativnim promjenama na samoj kralježnici, već samom mišićnom slabošću, posljedičnim lošim položajem njene donje trećine, te lošim rasporedom prijenosa sila kroz nju. Isto se tako danas sve glasnije krivi loša postura, kao i razlozi njenog nastanka za dio degenerativnih promjena na samoj kralježnici, kao i za nastanak jednog dijela, ako ne i većine hernija diskusa na tom segementu.