Pothranjenost

Puno se govori o tome kako nam medicina omogućava sve duži i duži život. Drugim rije­čima, lijekovi naš spašavaju od prerane smrti. Teza možda zvu­či logično, ali nije baš sas­vim točna. Mnoge analize po­kazuju da glavninu “dužeg ži­vota” možemo pripisati sve manjem pomoru novorođen­čadi te sve boljim higijenskim uvjetima, odnosno uvjetima života. Sirotinja je i prije i da­nas živjela kratko. Loši uvjeti i dug život ne idu zajedno. Ali, naravno, nije sve u tome. I obi­lje donosi mnoge probleme, po­gotovo zadnjih godina.

To što se danas manje umire od tuberkuloze ili velikih bogi­nja ne znači puno po pitanju dugovječnosti. Umjesto toga, barem svaki treći umire od ra­ka. A rak srozava životni vijek vjerovatno i više od tuberkulo­ze nekada. To nije bolest stare generacije, kako se obično mi­sli. Životi se gube ranije. Tek svaka 12. osoba, starija od 80 go­dina, umire od raka. Mogli bi se zaista zapitati odakle silne teške bolesti kada većina ipak živi u koliko-toliko pristojnim uvjetima, a raspoložive hrane teško da je ikada bilo više. Ko­likogod čudno izgledalo, izgleda da nam pothranjenost kre­ira život.

Prehrana se zadnjih 50-60 godina dosta izmijenila. Sve vi­še mesa (i nezaobilaznog krum­pira) i sve manje povrća. Ne­kada je meso činilo rijetki uk­ras na tanjuru, a danas takav tretman ima zelenje. Nekako se uvriježilo mišljenje da je obilje mesa sinonim za dobar standard. Dakle, pladanj mesa ukazuje na bogatstvo, a pladanj tikvica i paprika na neuhra­njenost. Ako ništa drugo, meso je “jača” hrana (što god da to značilo), zar ne? U stvarnosti, najlakše ćete ući u pothranje­nost ako preferirate mesni spektar nauštrb biljnog. Ako usporedimo mesne i mliječne kalorije (govedina, svinjetina, piletina i mlijeko) s biljnim (po­midor, špinat, grah i grašak) shvatit ćemo da je meso zapravo jako siromašna namirnica. 

Biljni obrok (iste kalorijske vrijednosti) sadrži 70 puta više vitamina C, 20 puta više vita­mina E, 10 puta više željeza i magnezija te dvostruko više kalcija. Proteini su u egalu, ali zato je u mesu 10 puta više mas­ti. Naravno da slab unos vitamina i minerala vodi u pot­hranjenost, a manjak anti­oksidansa u bolesti. Kraj silnih kalorija stanice će ostati glad­ne. I zbog toga se svi od nečega liječe. Treba li čuditi da su se kronične bolesti toliko razmahale?

Ako vam je GMO jedan od motiva izbjegavanja povrća, moram vam reći da s mesom (i mlijekom) riskirate više. Nai­me, izgleda da se stoku već odavno hrani GMO sojom i ku­kuruzom (kod bilja za ljudsku prehranu još i postoje nekakve restrikcije), za što ne postoji nikakva obaveza adekvatnog označavanja. U nekim idealnim okolnostima, deklaracije bi trebale biti naša zaštita, a hra­na naš lijek. Zar nije nešto o tome govorio i Hipokrat?