Vođe stranaka u gradovima imali su programe koji su se činili vrlo časni. S jedne strane, nudili su političku jednakosti svima, a s druge, čvrstu i stabilnu vlast. Naoko se doimalo kao da rade za opće dobro, u interesu naroda i da im je to jedina nagrada za njihov trud. No, zapravo su se trudili što više toga priskrbiti za sebe…


Ovoga vikenda gripa me zadržala u sobi. Uz šalice čaja od bazge, društvo mi je pravio i Tukidid, starogrčki povjesničar, koji je živio negdje od 460. do otprilike 395. g. pr. Kr. Čitao sam njegovu povijest Peloponeskog rata. Kako i zašto mi je to došlo pod ruke, ne znam ni sam... Ali eto, bio je tu i sada više nisam imao nekog izbora. Ne brinite se, neću vam prepričavati stare bitke. Ali hoću jedan zanimljivi citat, koji sam pronašao unutar njegovih opažanja.

Tukidid je bio veliki zagovaratelj demokracije u Ateni, a posebno je volio Perikla, njihovog slavnog vođu. Smatrao je da je demokracija dobro društveno uređenje samo kada na čelu ima prosvijećenog i karizmatičnog vođu koji ima poprilične ovlasti. Nakon Periklove smrti, masu i biračko tijelo počeli su zanositi demagozi, govornici koji su koristili pretjerane govorne figure, snažne geste i moćan glas. Nisu bili toliko vješti kao državnici, koliko kao govornici i političari. Gotovo jedini cilj bio im je doći na vlast. To me jako podsjetilo na situaciju u kojoj se nalazimo danas, pa sam citat odlučio podijeliti s vama. Umjesto da kritiziramo današnje političare, idemo malo vidjeti kako su izgledali oni prije više od 2.400 godina. 

„Vođe stranaka u gradovima imali su programe koji su se činili vrlo časni. S jedne strane, nudili su političku jednakosti svima, a s druge, čvrstu i stabilnu vlast. Naoko se doimalo kao da rade za opće dobro, u interesu naroda i da im je to jedina nagrada za njihov trud. No, zapravo su se trudili što više toga priskrbiti za sebe.

U težnjama za vlašću gotovo sve je bilo dopušteno. Služili su se raznim spletkama, a još gori su bili pri osvećivanju. Njihovo djelovanje se nije zaustavljalo ni kada bi djelovali protiv interesa države, niti kada su radili protivno poštenju ili moralu. Njihov jedini cilj bila je naslada njihove vlastite stranke.“

Prigodom pisanja teksta želio sam se poigrati sa svojim čitateljima, pa citat ostaviti nepotpisan. Vjerujem da bi malo tko pogodio da se radi o kritici staroj više od dva tisućljeća. A opet, kako vidimo, ništa se nije promijenilo pod beskonačnim plavim nebom. Političari su ostali političari, narod je ostao narod. Čovjek je ostao čovjek. Željan moći. Željan sigurnosti. Željan nada i promjena. U vječitoj težnji za boljim životom. Za sebe i svoje.

S tim mislima gledam snimke suđenja bivšem premijeru u slučaju Fimi media. Kako su se nestručni ljudi postavljali na funkcije. Kako se trošio novac državnih firmi. Kako je sve bilo prekrivenom velom borbe za opće dobro. U koju su ljudi vjerovali. Jer, upravo su oni, većinom glasova, izabrali tu družbu koja sada sjedi po sudnicama. Hoće li netko nešto naučiti? Je li netko nešto naučio? Čak i kada se ispostavi da jest, vrlo brzo u biračko tijelo ulaze novi glasači, koji nisu imali prigode slušati te lekcije. Pa, kada takvi postanu većina, ubrzo opet mogu postati žrtve demagoga, političara moćnog glasa i uvjerljivih govora.

I tako, povijest se ponavlja i ponavlja, kao beskonačna škola istog programa. Na poprištima bitaka Peloponeskog rata, stotinama godina kasnije, zbog drugih povoda, ponovo ginu ljudi. U jednoj maloj uvali na krajnjem jugu Peloponeza, u Pylosu,  kroz povijest su se vodile dvije velike pomorske bitke. Jesu li oni koji su tu umirali 400 i nešto godina prije Krista, u borbi za slobodu svih Helena, znali da će, nakon mnogo godina, na tom istom mjestu umirati neki ratnici Osmanskog carstva, koji su pali braneći svoje carstvo od Grka, koji su se, pak, borili za nezavisnost?

I jesu li Hrvati, koji se zgražaju nad korupcijom svojih državnika, svjesni da su tek ušli u školu, u prvi razred demokracije? Osudit ćemo još demagoga. I opet biti prevareni. I opet osuđivati. A u međuvremenu, imat ćemo kratke i upečatljive trenutke radosti, smijeha i sreće. 

Želim Vam ih što više u Novoj, 2013. godini.