Povijesničari medicine uglavnom dijele razvoj laparoskopske kirurgije u tri vremenska dijela, mnogi ipak smatraju da je prapočetak u doba Talmuda iz Babilona. Avicenna-i (980-1037 A. D. ), se pripisuje izraz "endoscopija" koju je ipak prvi primjenjivao Arapin Albulassim (912-1013 A. D. )Kao izvor osvjetljenja reflektirao je svjetlo u unutrašnjost tijela a prvo endoskopsko svjetlo pripisuje se Tulio Caesare Aranzi-u (Venecija 1587). Ali vratimo se podjeli u tri razvojna stadija. Prvi stadij odgovara otkrićima za razvoj dijagnostike. Drugi stadij zahvaljujući radu ginekologa kombinira dijagnostiku s minimalno invazivnim zahvatima, a treći stadij razvija pojam u ono što je danas, poslije novih otkrića i razvoja novih tehnologija omogućuje i rad svim digestivnim kirurzima, a širi se i na druge specijalnosti, kao što je npr. grudna kirurgija. Prvi stadij je zapravo rođenje laparoskopske dijagnostike i to od 1901 do 1947. Laparoskopija ima svoj početak u pronalasku endoskopije. Bozzini je 1805. pretraživao bolesnikov mokraćovod pomoću cjevčice i svijetla svijeće. 1843. Desormeaux je prvi ostvario endoskop (instrument, koji osvjetljuje i optički povečava), a zahvat nazvao endoskopijom. (pretraga pojedinih "šupljih" organa pomoću endoskopa). Kasnije je Brunton izmislio otoskop (za pregled vanjskog slušnog kanala), Langlebert uretroskop (za pregled mokraćovoda), 1879 Nitze cistoskop (za pregled mokraćnog mjehura). Kirurg iz Dresdena, Georg Kelling je 1901 na Kongresu Njemačkih liječnika prikazao svoj postupak pregleda trbušne šupljine kod živih pasa a to je objavljeno 1902. a tek 1923 je objavio svoje iskustvo na ljudima, ali prvenstvo ipak pripada Jacobeus-u iz Stockholm-a. Objavio je 115 "laparotorakoskopija" kod ljudi. Razvoj mu je bio sličan Kellig-ovom, troacar za ubod i uvođenje zraka imao je sistem valvula da zrak ne bi izlazio nekon vađenja stileta. Metodu je primjenjivao jedino kod bolesnika, koji su imali tekućinu u trbušnoj šupljini, a time je izbjegavao ozljede unutrašnjih organa. Uveo je i ime "laparoskopija" (dijagnostička metoda pregleda trbušne šupljine uvođenjem laparoskopa) Goetze je 1918 primjenio iglu s oprugom, koja je omogućavala sigurniji ubod u trbuh, a 1938 Veress iz Mađarske razvio je iglu za uvođenje zraka u prsište za liječenje tuberkuloze. Ta Veress-ova igla se i danas najviše upotrebljava za uvođenje plina u trbušnu šupljinu. 1924. Švicarac Zollikofer uveo je ugljični dioksid za ispunjavanje trbušne šupljine zbog njegove brze i lake resorpcije. Zatim su Njemci i Amerikanci poboljšavali optički dio instrmenta, pa optički dio pod uglom, uveli su i drugi troakar radi biopsije, pa se ta dijagnostička metoda počela sve šire primjenjivati, a time se smanjivao i broj eksplorativnih laparotomija, (kirurško otvaranje trbuha u dijagnostičke svrhe). Drugi stadij od 1947 do 1987 Ponovno otkriće laparoskopije vezano je uz ginekologe. Kao dijagnostičku medotu digestivni kirurzi su je vrlo rijetko primjenjivali. Francuz Raoul Palmer smatra se ocem moderne ginekološke laparoskopije. 1947. je objavio knjigu "Teshnique et instrumentation de la coelioscopie gynekologique "Preporučio je mjerenje tlaka u trbušnoj šupljini i primjenu novih instrumenata radi što bolje vizualizacije organa u zdjelici. Sredinom šestdesetih došlo je do širenja laparoskoije kao dijagnostičkog i terapeutskog postupka u Evropi, a zatim i u Americi. Profesor Kurt Semm, ginekolog i inžinjer postavio je temelje laparoskopske digestivne kirurgije. Dizajnirao je automatski uvođač ugljičnog dioksida s automatskim mjerenjem tlaka u trbuhu. 1983 razvio je laparoskopsku tehniku operacije slijepog crijeva pa je 1986 kamera uz laparoskop povezana s video monitorom. Sada je bilo moguće da kirurg i njegov asistent prate tok zahvata. Slika je bila povećana i bolje kvalitete i sve to je dovelo da kirurzi otkriju laparoskopiju. Treći stadij od 1987 do danas i pojam minimalno invazivne kirurgije 1987. Philippe Mouret , digestivni kirurg s velikim iskustvom u ginekološkoj laparoskopiji učinio je prvu laparoskopsku holecistektomiju kod čovjeka i to bez video kamere s okom na laparoskopu. Zahvat je učinjen ginekološkim instrumentima, jer je bolesnica imala ginekološo oboljenje i simptomatske žučne kamence, dugo je trajao, ali bez ikakvog rizika. Prva objava o zahvatu bila je 1987, a službeno 1992 na Kongresu Francuskih kirurga. Svoju tehniku je objasnio svom kolegi Francois Dubois, koji je prvo radio na svinjama, prije nego je primjenio na bolesnike. Kada je 1989 prikazan francuski film kirurzima u Anmerici došlo je do vrlo velikog entuzijazma za laparoskopsku holecistektomiju kod liječnika i kod bolesnika. Sa sve većim iskustvom i novim laparoskopima sa sve boljom slikom broj zahvata koji se danas provode nema ograničenja.