Jedina prava lova koju možemo dobiti od Europe su euri koji se mogu pokupiti od njihovih turista za vrijeme trajanje sezone. Poskupjeli su trajekti, cestarine, benzin… Sve nekako u ovo vrijeme. I baš kada smo se pripremili, eto ti vatre i bure. Mogli bi nam sve pokvariti


U Hrvatskoj gori. Točnije, na obali. Naš dio primorja, kao i onaj dalmatinski, preplavljeni su dimom od brojnih požara. A vatre, dok ovo pišem, i dalje bukte.  Mještani i vatrogasci gase koliko mogu. No, puše snažna bura i raspiruje i nosi buktinju. Doista se malo može napraviti.

Turisti, kojima je sada vrhunac sezone, brižno prate hrvatske medije, kako bi mogli shvatiti i pratiti što se događa. Kamo da krenu? Gdje nema vatre? Gdje gori? Gdje ne gori? Koga da pitaju? Kome da se obrate? Na dnevniku nacionalne televizije Hrvatska je prikazana kao prošarana sličicama požara. Čitava obala. Potencijalni turisti koji dolaze, odlučuju „u vožnji“.

-          Sada sam gledao njihove vijesti. U Crikvenici, gdje smo mislili ići, je nacrtana vatra. Onda tamo ne idemo. I mjesta uokolo isto su s vatrom.
-          A gdje nema vatre?
-          Nema je gore. Al' tamo nije nacrtano more.
-          A, gdje nema vatre, a nacrtano je more?
-          Na otocima. Oko njih je more i nema vatre.
-          E, ali do tamo ne voze brodovi. Jer jako puše.
-          Što puše?
-          Neki njihov jaki vjetar.
-          Onaj koji otpuhuje ljude?
-          Upravo taj.

Stariji se ne sjećaju kada je po ljeti puhala ovakva bura. Na našem području, prosječnom brzinom od oko 90 kilometara na sat. Nosi sve pred sobom. U Rijeci je na robnoj kući razderala veliki plakat za trgovinu odjećom,  koji je mjesecima vladao Korzom. Zbog toga mi uopće nije žao. No, otpuhala je i neke ljude. To je već problem. Kao i raspirivanje vatre.

Prirodni elementi nisu nam naklonjeni. A nama je ova turistička sezona ključna. Sindikati pregovaraju o snižavanju povlastica. Prijeti se prosvjedima. Vladajući odgovaraju da novaca jednostavno nema. Ministrica vanjskih poslova čak je otišla u Uniju žicati lovu za Pelješki most. Naši bi ga malo gradili, pa ge malo ne bi gradili. Sad bi ga opet gradili, ali ako im to netko plati. A Europa kao da to čeka. Razmišlja se o izbacivanju dužne Grčke iz Eurozone. Španjolska je na koljenima. Baš im treba nekakav most između dva dijela Hrvatske. Jedina prava lova koju možemo dobiti od Europe su euri koje se mogu pokupiti od njihovih turista za vrijeme trajanje sezone. Poskupjeli su trajekti, cestarine, benzin… Sve nekako u ovo vrijeme. I baš kada smo se pripremili, eto ti vatre i bure. Mogli bi nam sve pokvariti. I tko će onda javnim i državnim službenicima plaćati njihove povlastice i plaće? Tko će plaćati mirovine?

Dok su trajali svi ti zemaljski problemi, u ponedjeljak je pored našeg planeta proletjela velika svemirska stijena. Kako nisam mogao spavati, na Internetu sam, oko 1:30 u noći, promatrao direktni prijenos. Teleskop na Kanarskim otocima uspio je uhvatiti sićušnu točkicu i prikazivati je Zemljanima. Jurila je brzinom od 6 milja u sekundi, što  u nama poznatijim mjerama iznosi oko 35 tisuća kilometara na sat. Prema toj brzini, naša bura stoji. Astronomi su bili jako ponosni što su uspijevali pratiti točkicu u svemiru koja pored nas juri tom brzinom. Da se ta stijena, promjera oko kilometra, zabila u nas tom brzinom, na Zemlji bi vjerojatno uništila veliku većinu živih bića. I Hrvate i turiste i ptice i ribe i sindikate i Vladu. Možda bi srušila i Pelješki most, taman kada smo ga odlučili graditi. Ali, stijena je proletjela na sigurnoj udaljenosti, na oko 1/10 od udaljenosti između nas i Venere. Tako da možemo odahnuti i posvetiti se domaćim udaljenostima i razmjerima. Kako ugasiti tu vatru, spojiti dva komada kopna, nahraniti ljude te nastaviti s običnim, zemaljskim brigama.