Zavarava prvi dojam; imamo hrpu propisa o prostornom uređenju i prostornom planiranju. Ipak nedostaju mnogi neophodni propisi, temeljem kojih se uspješno provodi postupak uređenja građevnog zemljišta. Države članice EZ ovu materiju; sustav urbanističkog planiranja, postupak donošenja tih planova te instrumente za njihovo provođenje, cjelovito uređuju u jednom ili dva zakona. Realizacija tih planova na uređenom građevnom zemljištu predstavlja prvorazrednu gospodarsku zadaću - "erstklassig Wirtschaftsaufgabe", koja se odražava na cijenama nekretnina, neizgrađenih i izgrađenih građevnih čestica, na usklađenju privatnog i javnog interesa, na stvaranje homogenih naselja; ugodnih i primjerenih neophodnim životnim potrebama stanovništva. Obračam pažnju, za uspješnost takvog sustava je obvezna striktna primjena provedbenog urbanističkog plana za sve fizičke i pravne osobe. Kako se pri realizaciji građevnih zahvata radi o velikim ulaganjima u dobra od dugotrajne vrijednosti, tu se postavlja pitanje kako s minimalnim financijskim ulaganjima postići željeni cilj, u prvom redu dom za stanovanje primjeren obiteljskim potrebama. Te rezultate su "vani" postigli plošnim urbanističkim planiranjem na večim obuhvatima, kao i prikladnom politikom financiranja stanogradnje u kojoj sudjeluju vlasnici, pokrajine, država i financijske institucije na tržištu kapitala. Naši propisi u više zakona, nažalost, djelomično uređuju ovu materiju. Zakonom o prostornom uređenju uređen je sustav prostornog uređenja, uvjeti i način izrade, donošenja i provođenja dokumenata prostornog uređenja te nadležnost tijela državne uprave i tijela jedinica lokalne samouprave i uprave u provedbi mjera i aktivnosti kojima se osigurava planiranje i uređenje prostora RH. Na primjer, kod nas je otežana provedba dokumenata prostornog uređenja, a često gotovo i neprovediva na obuhvatima dokumenata prostornog uređenja s više različitih vlasnika zemljišnih čestica, a naročito ako se radi o zemljišnim česticama koje se po obliku i veličini bitno razlikuju od urbanistički optimalno oblikovanih građevnih čestica. Stoga se najveći dio građevinskih zahvata realizira na temelju lokacijskih dozvola koje se ishode za pojedine lokacije (točkasti urbanizam) ili za lokacije duž javnih prometnica, županijskih i državnih, čime se stvaraju "uzdužna naselja" što sve pridonosi stvaranju raspršenih naselja. Optimalno urbanističko planiranje nije moguće postići strogo poštivajući "geometriju" privatnog vlasništva. Pri tome moraju se poštivati vlasnička prava, naročito kod postupka zamjene nekretnina ili izvlaštenja istih(?). Zakonom o komunalnom gospodarstvu uređeno je financiranje građenja objekata i uređaja komunalne infrastrukture. Bilo bi nužno, da predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave donosi odluku o visini komunalnog doprinosa za određeni obuhvat PUP-a, određujući ga u funkciji urbanističke gustoće sukladno sa stvarnim troškovima gradnje komunalne infrastrukture. Zakonom treba urediti sudjelovanje privatnog kapitala u financiranju gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture i tako bi se postiglo financijsko rasterečenje jedinica lokalne samouprave. Zakonom o izvlaštenju uređeno je samo izvlaštenje onih nekretnina koje su od interesa za RH. Ovdje je bitno da procjena prometne vrijednosti nekretnina bude realna tržišna, a što se može postići poglavito kvalitetnim propisima. Donošenjem propisa o urbanističkom planiranju i obveznom donošenju PUP-a kao propisa koji je obvezan za sve pravne i fizičke osobe te propisa o komunalnom opremanju građevnih područja, stvoriti će se čvrsti ulazni podaci na osnovu kojih će biti moguće realno procjenjivati prometnu vrijednost zemljišne čestice te izgrađene i neizgrađene građevne čestice.