Ne mogu se sjetiti niti jedne bolje teme u ovo predblagdansko vrijeme, od još jedne priče o prehrani, dijetama i svemu onome što uz to ide. Reći tek da uglavnom griješimo hraneći se na način kako to običavamo, naprosto nije dovoljno. Preporučiti neki sustav kojega se treba pod svaku cijenu držati može zvučati bolje, ali na kraju ne mora dati rezultate kakve priželjkujemo. Mnogo je pravednije reći da je nutricionistika znanost u onom omjeru u kojem može odrediti minimalnu dnevnu potrebnu količinu određenih namjernica. Ona je isto tako umjetnost, jer čista se matematika teško može primjeniti na ljudsko tijelo. To će reći da koliko smo različiti u svojoj fizičkoj pojavnosti, još smo i više različiti u funkcioniranju metabolizma. Te se razlike vide u medicini kao preosjetljivost na određene lijekove, a u prehrani u bržem ili sporijem dobivanju kilograma, bržem ili sporijem dobivanju mišićne mase, većoj ili manjoj prijemčivosti na vježbanje i još mnogo toga. Sve su to razlozi zbog kojih postoje časopisi koji žive samo na objavljivanju novih i novih sustava "zdrave" prehrane, dijeta, mršavljenja i debljanja. Mnogo ih je zato što je i razlika među ljudima mnogo. Tako mogu sasvim slobodno reći da danas NE POSTOJI razrađen sustav prehrane koji bi odgovarao baš svima. Postoje, naravno, neki osnovni principi koji vrijede za svih, ali određena dijeta ili menü koji bi zadovoljio baš sve, vjerojatno nikada niti neće biti sastavljen. Priča koja ide uz ove trvdnje vrlo je tipična. Sa takvima se susrećem redovito u onom dijelu svojeg posla vezanog uz sportaše. Kao što znate, sportaši profesionalci vrlo su osjetljivi na neadekvatnu prehranu i njihovi krajnji sportski dosezi u direktnoj su vezi sa prilagođenošću prehrane tipu sporta kojim se bave, njegovom intenzitetu i sportašima samima, kao individuama, čiji se metabolizmi razlikuju. Tako ovdje imamo jednu mladu sedamnaestgodišnju tenisačicu koja se već dugo bavi tim sportom i želi dalje napredovati. Problem je kod nje predstavljao višak masnog tkiva, nedostatak brzine i eksplozivnosti i brzo umaranje. Ona je do tog trenutka vrlo dosljedno slijedila jedan sustav prehrane koji se zove "Život u zoni" i zaista je popularan i to s razlogom. Kada sam se prvi puta susreo s njim, oduševio me, jer osim što je zasnovan na znanstvenim činjenicama i dugogodišnjem iskustvu njegovih autora, doista osigurava sve što je tijelu potrebno da bi normalno funkcioniralo, uz raznovrsne namjernice, te cilj koji bi ukratko bio- održati cijeloga života sličnu tjelesnu težinu, bez dijeta, odricanja i gladi. E, sad, ako je taj sustav prehrane toliko dobar, zašto ga mijenjati? Zar nije dobar i za sportaše? Jest dobar je i za njih, ali našoj je tenisačici očito bila potrebna promjena i njen je kondicioni trener tu promjenu učinio. Odredio je promjenu u omjerima masti, bjelančevina i ugljikohidrata u njenim obrocima, te broj samih obroka. Da li je učinio ispravnu stvar? Hoće li se rezultati pokazati? Hoće, odnosno jesu. Mjere tjelesne mase, količine masnog tkiva, omjera mišićne mase, brzina i eksplozivnost promjenile su se unutar samo 6 tjedana i to na bolje, mnogo bolje, a da je broj treninga ostao isti kao i prije. Sve ovo nikako ne znači kritiku i traženje mana jednom afirmiranom sustavu prehrane. Ovo je tek pokazatelj da svako, ali baš svako pravilo ima iznimke, a da čovjek, iako društveno biće sa potrebom da se svrsta u određenu grupu, fiziološki jest individualac, jedinka, kojoj se treba kao takvoj i pristupiti. Bez obzira radi li se tu o prehrani, vježbanju, dijagnostici ili liječenju.