• Gomila građana ponosno se slijeva zagrebačkim ulicama. Zbog njih je zaustavljen promet. Kuda su prije samo nekoliko trenutaka vozile kolone automobila, sada kroče ljudi. Semafori beskorisno daju signale. Crveno. Zeleno. Crveno. Bez obzira na zabrane ili dopuštenja, ljudi koračaju naprijed

-    Zagreb te zove, dođi na ulice grada, Zagreb te zove, dođi u Varšavsku
Zagreb te zove, pun je prljavštine, Zagreb te zove, treba mu čišćenje

Ovo su prva dva stiha pjesme koja se, kao himna, pjeva na prosvjedima u Zagrebu. Prosvjedima protiv gradnje u Varšavskoj ulici. Kako neko vrijeme provodim u glavnom gradu, a i sviđa mi se ta ulica te ne bi želio da se na njoj išta mijenja, odlučio sam se i ja odazvati pozivu iz pjesme.

Službeno je poziv izgledao “…pozivamo Vas da u četvrtak, 20. svibnja, u 18:00 dođete s koferima u Varšavsku na veliku prosvjednu povorku kojom ćemo od gradonačelnika Milana Bandića zatražiti da spakira kofere i ode s mjesta gradonačelnika.“

Među ljudima s kojima se družim odlazak na ovakav prosvjed bilo je pitanje obaveze, a ne izbora. Kao što je nekima obavezan odlazak na prijepodnevnu subotnju kavu. Vidjeti i biti viđen. Biti dio ljudi koji nešto rade. Osjetiti atmosferu. Mijenjati. Utjecati. Reći da je dosta.

-    Zagreb, Zagreb je začepljen grad, Zagreb, hajde, odčepi ga sad

Gomila građana ponosno se slijeva zagrebačkim ulicama. Zbog njih je zaustavljen promet. Kuda su, prije samo nekoliko trenutaka vozile kolone automobila, sada kroče ljudi. Semafori beskorisno daju signale. Crveno. Zeleno. Crveno. Bez obzira na zabrane ili dopuštenja, ljudi koračaju naprijed.  

-    Vidi, ovo je sve zbog nas, čujem mladića koji komentira prijatelju.

Nakon dugo vremena ljudi osjećaju da se nešto događa zbog njih. Da se nešto promijenilo zbog njih. Da je grad tu zbog njih. Da su grad oni. Da ga oni mogu i mijenjati. Jednako kao što mogu mijenjati svoj dom. Kako njima odgovara.  Da mogu živjeti onako kako im najviše paše. Onako kako žele. U svome gradu.  

-    Zagreb te zove, postoji previše sranja, svuda korupcija, i brojna pogodovanja

Grad nije samo mjesto gdje dođeš platiti račune ili obavljati formalnosti. Grad je mjesto na kojemu ti ljudi žive. To je njihov grad. Ne postoji nekakva vlast kojoj se moraju pokoravati i koja je iznad bilo kojeg građanina. Bandić, nakon što je izabran, ne bi trebao biti po ničemu poseban i nedodirljiv. Pogotovo ne bahat i drzak. Njega i ljude koji upravljaju gradom izabrali su građani da bi obavljali administrativne funkcije. Da vode grad kako bi ostatak građana mogao raditi druge, njima važnije stvari.  Ako ne vode dobro, treba ih bezrezervno promijeniti.  

-    Zagreb te zove, naše nam ulice kradu, zaustavi kumove, pomozi ovome gradu

Među prosvjednicima vladalo je mišljenje… Ako je nešto javno, to je naše. Ako je nešto javno, to je i moje. A ja ne želim da moje bude ružno. Ja ne želim da moje bude zagrađeno. Da moje bude bezlični trgovački centar. Ja ću reći i pokazati da se meni to ne sviđa. Ja i tisuće ostalih koji misle kao ja. Koračam među njima, oko pet tisuća ljudi. Svatko se svakome osmjehuje. Razumiju se. Tu su zbog istog razloga. Zbog iste želje. Iste potrebe. Ne želim živjeti ovako.

Građani svih generacija… Lijepo ih je bilo vidjeti na istom mjestu. S koferima. Simbolom pakiranja i putovanja. Simbolom odlaska. Promjene. Nade.
Nije ni Hrvatska daleko. 4 milijuna. Jedan malo veći grad

(photo by: Marina Kelava, H-alter.org)