Začudili bi se koliko kirurških postupaka je u upotrebi već stotinu i više godina, a da se ništa bitno nije izmijenilo. Otprilike toliko godina je prošlo od prve radikalne mastektomije kod raka dojke, čiji je originalni autor William Halsted. Njemu je bilo čudno i deprimirajuće zašto se nakon (naoko) savršene operacije metastaze pojavljuju na udaljenim lokacijama. Tako je postavio tezu da se rak širi zato što operacija nije bila potpuno “čista”, odnosno nešto tumora je ostalo. To “nešto” je odgovorno za širenje bolesti. Zbog toga je Halsted počeo primjenjivati pravo “dubinsko iskorjenjivanje”. Uklanja se dojka, pazušni limfni čvorovi i prsni mišić ispod dojke. Vrlo široka zona, kako bi bili sigurni da raka više nema.
Radikalan zahvat uskoro je ušao u široku primjenu, iako njegova djelotvornost nikada prije toga nije testirana. Sve je bazirano na pretpostavkama i nečijoj nedokazanoj logici. Puno godina nisu ni puno pokušavali s poštednijim pristupom, jer se to smatralo neetičnim. Ali, kada su prava usporedna istraživanja napokon provedena, mnogi su se nemalo iznenadili činjenicom da je preživljavanje nakon radikalne mastektomije jednako kao i nakon daleko poštednije operacije. Pokazalo se da je masakriranje žena potpuno bespotrebno. Rak se ne širi zato što operacija nije bila “čista”.
Mikrometastaze su bile prisutne već daleko ranije. Uz to, već je dobro poznato da se do tada neaktivne (uspavane) mikrometastaze aktiviraju i podivljaju baš ZBOG operativnog zahvata. To su činjenice.
Doktori ponekad barataju nekompletnim znanjem. Zbog toga neki lijek nenadano počne ubijati, a pojam “čiste” operacije gubi smisao. Kada se nezgodne iznimke počnu gomilati, jasno je da je rupa u znanju preduboka. Jednostavno, između činjenica postoji prazan prostor. Medicina je nesiguran teren. Kako baš niti jedan test nije potpuno siguran (Ponekad ukazuju na bolest, iako je nema. Ili obratno.), snažna intuicija može nam reći više od komplicirane tehnologije.
Dakako, to podrazumijeva veću posvećenost pacijentu, a to je danas više iznimka nego pravilo. Vrijeme za čovjeka košta i tu priča prestaje.
Možda je sve više smisla u jednom starom pogledu na medicinu. Dakle, liječnici prepisuju lijekove, o kojima znaju malo. I liječe bolesti, o kojima znaju još manje. O ljudskom tijelu ne znaju gotovo ništa. Znam da je malo pretjerano za današnje prilike, ali osnovna ideja je jasna. Prazan prostor je nezgodna realnost. Zbog njega je štošta drugačije nego bi trebalo biti.
Prijavite se na besplatni newsletter: [email protected]
