Dakle, tri četvrtine Hrvata svoju su nedjelju odlučili provesti na sve moguće druge načine, osim da iziđu na izbore. Tko će ih zastupati u Europskom parlamentu bilo im je manje važno od, primjerice, košnje trave, pranja auta, čišćenja stana ili šetnje.
Nakon održanih europskih izbora u Hrvatskoj sve se odigravalo po već ustaljenom scenariju. Stranački vojnici okupljeni u svojim stožerima čekaju rezultate. Nažalost, zbog toga što objava treba biti sinkronizirana sa čitavom Unijom, rezultati su bili objavljeni tek u 23:00 sata. Stoga su stranački vojnici morali dugo ostati budni. Naravno, njihove izvidnice sa terena već su im ranije javljale preliminarne i neslužbene rezultate, a dio tih informacija curio je i do običnih građana. Tako su se neki stožeri koji su očekivali uspjeh punili dodanim stranačkim vojnicima i građanima koji ih podržavaju, a oni za koje se predviđao poraz lagano su se pretvarali u puste i prazne dvorane. Nitko ne želi biti sa gubitnicima.
Državne televizije budno su pratile što se događa, pokušavajući svoj program održati koliko-toliko zanimljivim do objave pravih rezultata.
Ono što je pomagalo održati raspravu živom, bio je podatak o maloj izlaznosti građana republike Hrvatske. Na glasanje je izišlo svega 25% onih koji su mogli. Dakle, tri četvrtine Hrvata svoju su nedjelju odlučili provesti na sve moguće druge načine, osim da iziđu na izbore. Tko će ih zastupati u Europskom parlamentu bilo im je manje važno od, primjerice, košnje trave, pranja auta, čišćenja stana ili šetnje.
Stranačkim vojnicima to nije ni najmanje smetalo. Njih ne zanima toliko izlaznost, koliko ih zanima ukupni rezultat. Postotak. Koliko su oni dobili. To što ih 75% populacije ne šljivi, to nije njihov problem. Oni su tu zbog svih građana. Čak i onih kojima je od njih zanimljivija kosilica. Ljudi ne znaju što čine. Baš zato im treba pomoći.
I tako je došlo famoznih 23:00 sata. Rezultati. Televizije ulaze u tabore, koji samo čekaju crvenu lampicu na kameri. Kada su je vidjeli, krenuli su skandirati. Da ljudi vide koliko su snažni i koliko su moćni. Da ljudi vide jedinstvo i slogu. Da vide pobjednike.
U taboru gubitnika više gotovo da i nije bilo nikoga. Predsjednik strane u praznoj dvorani daje ostavku i odlazi kući. Danas nije bio njegov dan.
Ostali, između krajnjih gubitnika i krajnjih pobjednika, jedni pred drugima i pred sveopćom javnosti analiziraju. Drugi put će dobiti više. To je odraz stanja u zemlji. To je odraz gospodarske krize. To je odraz poplava. Neki, hrabriji, govore da je to odraz građana. Ali nitko još ne želi govoriti o detaljima. Prerano je.
I tako je završio još jedan „praznik demokracije“. Inače, demokracija je sustav u kojemu pobjeđuje većina. A ta većina je ostala doma. Pa je pobijedila većina od četvrtine. Sreća da je i tih 25 posto ljudi još uvijek aktivno, i da izlaze na birališta. Jer, bilo bi zabavno promatrati stranačke vojnike u svojim stožerima, da rezultati izlaznosti pokažu: 0. Nitko. Taj dan više se ne bi zvao praznik demokracije, već, po prvi put samo, praznik.
