Uđem u lift. Nasmiješen. Stisnem kat. Nasmiješen. Prdnem. Nasmiješen. Prdnem?… Naglo se uozbiljujem. Oprezni pogled ulijevo. Još oprezniji udesno. Ljudi još uvijek tupo gledaju u plafon. Lagano nervozno nogom udaraju neki svoj unutrašnji ritam. Čekaju svoj kat. Tko zna što pjevuše? Jedna mi se starica, stisnuta u kutu, smiješi. Valjda sam joj simpatičan, onako vedar. -Nećete još dugo, draga gospođo… Još nitko nije primijetio. To je dobro. Imam još koju sekundu da se pripremim za udarni val. Na sreću, prdac je bio nečujni. Da je kojim slučajem sa stražnje strane hlača oglasio tihi zvuk (koji ljudi, iako je gotovo nečujan, vrlo dobro čuju i prepoznaju), morao bih pretrpjeti one osuđujuće prodorne poglede koji vrište: Srami se! Sram te bilo! Srami se! No, tijelo je, možda svjesno kobnih posljedica na um, ipak odlučilo da prdne bez ijednog tona. Kao izdah nakon dubokog udaha: Ahhhhh… To mi je dalo šansu da ipak prođem neotkriven. Neokaljane časti i ugleda. Veliko je zadovoljstvo proći neotkriven. Tada sam jedina osoba koja iz smrdljivog lifta izlazi nasmijana. Naravno, ta privilegija iziskuje i strahovitu borbu. Ne može to svatko. Čovjek koji se uopće odluči upuštati u bitku mora biti svjestan da to od njega traži maksimalnu angažiranost čitavog bića. Kako bi proživio i preživio mentalna sučeljavanja i osobne psihološke konflikte, tjelesno suzdržavanje, glumu i mimiku, potrebne su mu brojne vještine: izvanredne socijalne sposobnosti, gestikulacija dostojna najboljih glumaca, hrabrost i upornost mrava, psihička stabilnost kakvog indijskog jogija. Ima ljudi kojima je to jednostavno preteško. Nemaju niti snage niti volje. Takvi svoju krivicu odmah i iskreno priznaju: "Oprostite", i nastavljaju se baviti nekim drugim problemima. Naravno, osjećajući se poraženo, sa progutanim ponosom koji ih iz podsvijesti rovari čitav život. To si ne želim priuštiti. Ne želim izaći crvenog lica i pognute glave. Želim izaći crvenog lica sa smiješkom. Borit ću se da me ne otkriju. Zbog Ponosa. Zbog Dostojanstva. Zbog Domovine. Odmah sam vratio smiješak na lice. Točno u trenutku kada su ga ostali putnici skinuli sa svojih. To mi je najbolji znak da ih je dostigao udarni val. Igra počinje. Bitka počinje. Kao i kod svake bitke, i kod ove se kreće sa odmjeravanjem i prosuđivanjem protivničke snage. Od trenutka kada ga nos osjeti, oko nastoji pronaći izvor neugodnog mirisa. Tada počinje ples pogleda. Nakon početne zbunjenosti i nesigurnosti (pokreti očiju bez micanja glave), slijedi prvi napad. Svatko gleda svakoga i svatko osuđuje svakoga. Pogledi su mrki i ispitivački. Ukoliko je krivac labilna ličnost, vrlo će lako pokleknuti pred tom navalom prodornih očijukanja. Kao kad malo dijete sve priznaje kada ga se ljuto pogleda, tako se i prdač zacrveni i pogleda pod. Naravno, to je potpuni poraz. Kako bih ga izbjegao, drsko gledam svoje suputnike i mislim si: "Tko je taj drznik?" Tako je izbjegnut prvi udarni val. Međutim, tek sada počinju pravi problemi. Nakon početnog odmjeravanja slijedi otvoreno negodovanje. Najprije se javlja pristojni tihi glasić koji sramežljivo primjećuje: "Da li i vama nešto smrdi?" Zatim slijedi odobravanje: "Da, nešto doista smrdi" ili "Da, izgleda da je nešto rade na tom katu". Odvažujem se i primjećujem: "Izgleda da je netko, hmmmm, prdnuo." Oštro pogledom prodirem u suparnike. Spuštaju glave. Neki se crvene. Pobjeda. Napad je najbolja obrana. Osuđivati druge ljude zbog stvari koje sam "zasmrdio", kako bih izašao čista obraza i uzdignute glave, nije moj izum. Samo sam ga posudio od onih koje često gledam na televiziji. Smješkaju se i govore: "Danas smo Hrvatskoj osigurali kredit od toliko milijuna eura." A zatim, kada udarni val stigne, pričaju" Hrvatski građani su jako zaduženi, i dugo će morati otplaćivati svoje loše vođene poslove. Hop!; nisam ja, već oni. Ustvari, ne zna se tko je. Ili još bolje - nije nitko. Bio je nečujni.