Vegetarijanci su izloženi svakojakim provokacijama zbog svojih "čudnih" prehrambenih navika. Pa i povrće se prska otrovima, biljna hrana vodi u anemiju, treba jesti raznoliko, uvaženi liječnik je rekao da iznutrice rješavaju manjak željeza, vrlo si mršav i slab, uzmi makar batak. Zar nisi omamljen mirisom sočnog odreska? Na opaske ovakve vrste već odavno sam odrvenio. Ali, nešto drugo ipak me je zainteresiralo. NAŠI PRECI BILI SU, OPĆENITO, ZDRAVI, A JELI SU MESO. Kako to? Nije li to ipak važan argument u prilog mesu? Ako su preci živjeli na mesnim proteinima, a nisu obolijevali od raka i srčanih bolesti, zašto to ne bi važilo i za nas? Doista, zašto? Prema jednoj antropološkoj analizi više od 1300 drevnih ljudskih zajednica, utvrđeno je da je njih (samo) 229 bilo većim dijelom orijentirano na lov i ribolov. 45 do 60% njihove hrane bilo je životinjskog izvora. Hm, da li to znači da se ni danas ne treba zamarati dijetom, siromašnom mastima i bjelančevinama? Kada su preci-lovci bili oličenje zdravlja. Dobro, pokušajmo razmišljati razumno. Pećinski ljudi živjeli su davno i metode proučavanja njihovog života nisu baš jako pouzdane. Što je stvarno bilo na njihovom jelovniku, možemo samo nagađati prema nađenim predmetima. KOSTI, KOPLJA I DRUGI ALATI VEZANI ZA LOV DUŽE OSTANU SAČUVANI, PA IH JE VIŠE I NAĐENO, A I ČEŠĆE SU PROUČAVANI. Dokazi o korištenju biljne hrane odavno su iščezli. Da ih je i bilo, sada ih ne možemo naći. I o tome možemo izvoditi samo pretpostavke. Dakle, STVARNA STRUKTURA ISHRANE PREDAKA VRLO JE UPITNA. No, čak da su naši primitivni preci i živjeli na mesnoj hrani, zašto bi netko u današnje doba sugerirao isti režim? NEMA SKORO NIKAKVE SLIČNOSTI IZMEĐU STARE I NOVE CIVILIZACIJE. Stari narodi nisu imali puno izbora oko hrane. Jeli su ono do čega se moglo doći. Borili su se za opstanak, goli opstanak. Teško bi se moglo reći da im je prehrana bila pojam zadovoljstva i zabave, kako je to najčešće danas. I realno je očekivati da mesne hrane nije uvijek bilo na raspolaganju, pa su možda i mjesecima jeli samo bilje, bez mrvice ikakvog mesa. Za doći do mesa trebalo se itekako namučiti, odnosno poprilična fizička aktivnost bila je dio svakodnevnog života. Ne bih rekao da je i danas tako. ZAKLANO I OBRAĐENO MESO UREDNO ČEKA OBJEŠENO NA KUKE, A MNOGIMA JE GLAVNI DNEVNI NAPOR MIJENJANJE KANALA NA DALJINSKOM UPRAVLJAČU. I još nešto. Vrsta mesa koju su jeli preci bila je bitno drugačija od mesa koje se jede danas. DIVLJE ŽIVOTINJE NISU ŽIVOT PROVODILE VEZANE LANCIMA, SKORO U MRAKU I S KOŠTANIM BRAŠNOM SUMNJIVOG PORIJEKLA KAO HRANOM. Divljač ima i manje masti nego domaće životinje. Odnosno, divljač je možda bila prihvatljiva u okolnostima koje su vladale kod pećinskih ljudi. Tko zna, možda ćemo se jednog dana vratiti u pećinu, pa ćemo opet uživati u divljem mesu. Ako šume i divljač uopće budu tada postojali. Crtat ćemo i bizone, možda samo po usmenoj predaji iz daleke prošlosti. Kada je zadnje primjerke udavio kemijski smrad. Ništa nije nemoguće, stvari se već sada odvijaju daleko brže nego ikada. Pa i nakon pronalaska svih mogućih strelica i drugih priručnih sredstava za likvidaciju životinja, uvodnik u American Journal of Clinical Nutrition zaključuje da je GLAVNINA STARIH LJUDSKIH ZAJEDNICA ŽIVJELA VEĆINOM NA BILJNOJ HRANI. To se poklapa i s dugačkim ljudskim crijevom (mesožderi imaju kratko crijevo), a i s potrebama za vitaminom C, kojeg kod mesa nema. Možda, ali samo možda, mali i rijetki mesni obroci mogli bi doći u obzir. Ali sigurno ne ono što se prodaje u mesnicama. I sigurno ne uz život ispunjen općom neaktivnošću. Tako piše u uvodniku. Poznato je da današnja rafinirana i "obogaćena" hrana ("bogatstvo" je u dodanim mastima, šećeru i drugim finim stvarima) ima pregršt kalorija, sporo prolazi crijevom, tako da su bolesti neizbježne. Čudno ili logično? U narednim brojevima čitajte: praktični savjeti za sezonu prehlade i gripe, istine i zablude oko očiju, vida i naočala, nove spoznaje o fatalnom djelovanju rendgena, alternativni pristup dijabetesu. Slijedeći put: Šmrc…