Predrasude u pogledu određenih terapijskih postupaka ponekad su najveća, a svakako znaju biti i najjača kočnica u cijelom procesu liječenja. Na fizioterapeutu je i ne baš zahvalan zadatak da ih nastoji ukloniti, e ne bi li liječenje išlo svojim normalnim tijekom. U tom smislu, pokušati razbiti predrasudu znanošću može biti najbolji način. Najčešće to i nisu neke nove spoznaje, dostupne malom broju upućenih, već prilično vremešne činjenice do kojih mogu doći svi sa nekoliko klikova mišem i upisanim pojmom na Google-u. Ipak, često radije odabiremo pridržavati se starih i preživjelih spoznaja, no usvajati nove. Jedna od najuvriježenijih besmislica je uvjerenje da vježbanje s utezima spriječava ili usporava rast u djece i adolescenata. Kako je tako mladih pacijenata sve više i u privatnim fizioterapeutskim praksama, tako se i ovo pitanje čuje sve češće. Koliko takvo razmišljanje nema podloge u stvarnosti, toliko je i ukorijenjeno. Možda i zato što još uvijek vježbanje u teretani povezujemo sa body buildingom, forsiranjem velikih težina, i predimenzioniranim mladićima koji poradi veće mišićne mase i pohode teretane. No, stvarnost je sasvim drugačija. Vježbe s utezima danas se koriste u liječenju svih degenerativnih oboljenja, od križobolje i vratobolje, pa sve do artroza koljena i kuka. Štoviše, vježbanje s opterećenjem preporuča se i u adolescenata sa skoliozom, pojačanom kifozom, lošim držanjem, kao i kod cijelog niza drugih razvojnih problema. Postoperativni oporavak kod većine ortopedskih stanja ne možemo niti zamisliti bez utega u različitim oblicima. Pa opet, nekako se nelagodno osjećamo kada dijete tek nešto starije od deset godina uzme utege u ruke i vježba. Zar nije to prerano? Neće li mu to naškoditi? Gimnastiku smatramo jednim od najkompletnijih sportova. Preporučuju je kao podršku razvoju djece od šeste godine starosti pa nadalje. U njoj nema korištenja utega, pa smo nekako sigurni da su opterećenja unutar gimnastičkog treninga taman tolika kolika tre baju biti. A jesu li ona baš takva? I da i ne. Pri jednostavnoj vježbi preskoka kozlića, u djeteta koje teži dvadesetak kilograma, opterećenje na oba koljena u trenutku saskoka iznosi od dvostruke do trostruke težine tijela. Što će reći da je težina na svakom koljenu u tom jednom kratkom trenutku i do trideset kilograma. Nije li i to teret, samo ga ne vidimo kao metalne utege u rukama? Identična je situacija i u svim ostalim sportovima u kojima dolazi do skoka i doskoka, poput košarke, rukometa, odbojke, atletike i mnogih sličnih, pa nam nije niti na kraj pameti pomisliti kako je takvo što štetno No, problem nisu utezi, kao što u atletici nije problem trčanje, niti u odbojci skokovi, već način na koji upotrebljavamo podražaj opterećenjem. Ukoliko je on pogrešan, pretjeran, ili na koji drugi način ne odgovara upravo tom djetetu sa kojim radimo, tada je ozljeda, ili kakav drugi problem vjerojatan. Ukoliko s druge strane, pravilno i individualno usmjerimo opterećenja, tada uteg, ili utezi mogu biti i jesu sjajno sredstvo za podršku u rastu, poboljšavanje sportskih performansi, te spriječavanje ili liječenju ozljeda, baš kao i u medicini, gdje često nije pitanje je li lijek djelotvoran, nego koja je njegova doza taman dovoljna. U prilog tome, valja reći i to da su amerikanci istraživali upravo utjecaj rada s utezima na rast adolascenata i nisu našli nikakvu razliku u očekivnoj i dostignutoj visini između onih koji su tijekom svog razvoja bili podvrgnuti treninzima s visokim opterećenjem i onih koji to nisu. Sve u svemu, predrasude umiru najteže.