U jednoj dalekoj zemlji, iza sedam gora i sedam mora, koja nije ni tu ni tamo (neki kažu da je više tu, što jako ljuti ostale, uvjeravaju da je tamo), vladalo je strašno zlo. Njeni stanovnici bili su jako siromašni i jako nezaposleni. Kako nisu imali što raditi, oni su čitali knjige o zlatnoj prošlosti. No, postojale su dvije verzije raja: lijeva i desna. Prva je govorila da je bilo dobro za vrijeme kralja Maršala i njeni pobornici se zovu ljevičari, a druga, čiji se pristaše zovu desničari, kazuju da je bilo prelijepo za kralja Poglavnika. Stanovnicima kraljevine je bilo toliko dosadno da su se ljevičari tukli protiv desničara. Oni su si, čak štoviše, govorili i ružne proste riječi. Svemu tomu je bio kriv donedavni kralj Vrhovnik, koji je brojnim otkazima i počinjenim nepravdama poticao antagonizme. U Zagrebu, glavnom gradu, stolovao je kralj. Zvao se Predsjednik. Bio je simpatičan i vedar, i nacija ga je voljela. On je došao na vlast u trenutku najveće bijede, porazivši svoje dosadne rivale. Uvijek je bio nasmijan, te spreman na dijalog i raspravu. Unio je novu radost življenja u kraljevinu, iscrpljenu od mnogo godina mraka i zla. Dosadašnji kraljevi uvijek su bili okruženi čuvarima, i moglo ih se vidjeti samo iz velike udaljenosti. On je razbio te tabue o nedodirljivosti, te se tako približio puku. Zbog toga su ga cijenili, i klicali mu. No imao je jedan veliki problem. Bio je usamljen, i počeo se sve više udaljavati od voljene mu populacije. Bio je svjestan toga problema, no nije znao kako da ga riješi. Dosadašnji lijek, kavice, više nije uspijevao. Pokušavao je steći što više utjecaja nad najtajnijim službama njegove zemlje kako bi pretražio svaki kutak svijeta u potrazi za nekim tko bi mu mogao pomoći... U najzabačenijem kutku kraljevine, još jednu goru i jedno more dalje, u provinciji zvanoj Lika, život je tekao mirno. Njene stanovnike nisu pogađale svakodnevne brige ostalih građana. U tom robusnom, negostoljubivom kraju, ljudi su bili mudri. Gledali su svoja posla. No, usprkos tomu, vidjeli su problem novog kralja. Shvatili su da mu samo oni mogu pomoći. Zato su održali veliko vijeće, te tamo odlučili da u hodočašće pošalju sedam svojih najmudrijih ljudi. “Odabrani”, ili, kako ih Ličani zovu “Mesići”, trebali su Predsjedniku donijeti brojne darove, kako bi oživjeli njegovu umiruću vedru narav. Mesići nisu bili starci, kakvima si mnogi predočavaju mudrace, već su predstavljali sve faze razvoja ljudskog organizma. To je trebala biti jasna poruka Predsjedniku, da je i on samo čovjek, koji je neke od tih faza prošao, neku prolazi, a neke ga čekaju. Trebao je shvatiti da ne treba biti usamljen, jer je svijet prepun običnih ljudi, koji ga vole i cijene, i kojima je potreban njegov smijeh i njegovi vicevi, kako bi lakše prebrodili brojne nedaće s kojima su suočeni. Trebali su kod njega pobuditi osjećaj pripadnosti svome narodu. Nakon dugog putovanja, stigli su u glavni grad kraljevine. Tamo su se javili u posebni odbor za protokol, te objavili svoje poruke. Kako je kralj bio mudar gotovo isto kao i Mesići, odlučio ih je primiti. U velikoj raskoši dvora, oni su ostali skromni. Predsjedniku su uručili svoje misli. Rekli su mu da ga vole, i da osjećaju da je on dio njih, te da bi trebao s narodom dijeliti, kako svoje brige, tako i radosti. U potpunosti ih je razumio, i zahvalio se na rješenju njegovog problema. Upriličena je velika zabava u čast kraljeva ozdravljenja, i poteklo je mnogo vina. Mesići su obećali kralju da će dolaziti svake godine, a on je, u alkoholnoj ekstazi, objavio da će od tada zauvijek, u sjećanje na taj veliki događaj, kraj njegovog imena uvijek stajati nastavak – “Mesić”. Hodočasnici, dvorjani i svi ostali pučani oduševljeno su klimali glavama. To je bio znak da će uvijek biti, i ostati samo jedan od njih. Od tada u zemlji vlada mir i blagostanje, a kralj, Predsjednik – Mesić, sada nasmijan i vedar, više nije usamljen. (svi likovi i događaji plod su autorove bujne mašte, i svako podudaranje sa stvarnošću je puka slučajnost)