- No prije da čujemo, što misli gospodin X. - O čemu? - O gotovini. - Ah, ah! - No, što kažeš? - Nemam ništa za reći. Znaš i sam da među nama financijerima treba biti i te kako oprezan kada se priča o novcu. - Ipak, među nama, što misliš o gotovini? - Tko, ja? - Reci mi-iskreno-gdje je gotovina? - Pa mislim da to nitko ne zna. - Sigurno? - Sigurno. A zašto ne bi bilo? Zar to ne piše po svim novinama? - Daj, ti se izvlačiš i ne želiš reći što ustvari misliš. - Molim? - Ajde molim te, kao da se ne poznajemo? Nemoj se pretvarati. - Ja se pretvaram? - Mislim da je to "neznanje" samo izvlačenje i da ustvari točno znaš gdje je gotovina. - Ha, ha, ha! - Priznaj da znaš gdje je gotovina! - Pa, istina je da netko, negdje, možda, kažem možda, zna nešto o tome gdje je gotovina. Ovaj kratki razgovor preuzeo sam(i malo preradio) od velikog francuskog komediografa 17. st.: J. B. Moliera. U sceni koju sam iskoristio razgovaraju dva tipa i jedan uporno izbjegava odgovor. Razgovor lica jedne "kazališne komedije" toliko me podsjetio na razgovore aktera naše "ozbiljne državne krize" da sam svoja otkrića jednostavno morao podijeliti s vama. U pretprošlom broju Burze nanizao sam citate iz novina o Gotovini (s velikom G) kojima se dan za danom informiralo građane. Nakon naslova u kojima Carla del Ponte tvrdi da ima informacije da je G. u Hrvatskoj, slijede naslovi u kojima naši vladajući tvrde suprotno-da nije u Hrvatskoj. To prepucavanje oko G., vjerovali ili ne, traje skoro četiri godine. A onda sam čitao Moliera i prepoznao iste razgovore. I shvatio da izbjegavanje traje već tri stoljeća. A onda mi je sinulo da zapravo traje oduvijek. Da bi mi na kraju bljesnulo da će trajati…zauvijek. Predstava traje... Shakespeare, jedan drugi kazališni velikan, stotinjak godina prije M. napisao je da je cijeli svijet pozornica i da su svi muškarci i žene u njemu samo glumci koji imaju svoje ulaze i izlaze. Prvo glume slinavu dojenčad, onda nevoljko idu u školu, zaljubljeni pjevaju pjesme o obrvama svoje drage, glume ratnike pune neobičnih zakletvi, postaju pravnici lijepo podrezane brade i puni mudrih izraza, a na kraju, poslije svega, ostaju bez zuba, bez vida, bez okusa, bez ičega… Jedina razlika između stvarnog i kazališnog svijeta je u načinu na koji u njega ulazimo. Dok u drugi plaćamo ulaz, ovaj prvi je potpuno besplatan i upad je doslovno "upad"-rođenje. A da li smo upali u komediju, tragediju ili nekakvu socijalnu dramu propalog industrijskog grada-sve to ovisi o gospođi zvanoj-Sreća. Tako su, naime, mislili u 16. stoljeću. U vrijeme drugog svjetskog rata glumci u partizanskim kazališnim družinama igrali su predstave da bi dizali moral svojim kolegama i narodu. Igrali su se "Partizana i Nijemaca." Dobri partizani su, naravno, uvijek pobjeđivali. Kao i kod nas djece kasnije, tako ni tada nitko nije htio igrati "zločeste". Naime, znalo se dogoditi da netko iz publike, uživljen i očaran radnjom doslovno-uzme pušku i ubije glumca koji glumi neprijatelja. Potpuno bi zaboravio da je to što gleda samo igra njihovog druga koji se pretvarao. 2005. Inauguracija Mesića. Predsjednik ponosno stoji. Supruga također. Iza njih, u uniformama, suci Ustavnog suda. Svi ozbiljni….Ozbiljni. Dolje masa ljudi. Gledaju. Mesić čita svoju zakletvu. Priseže. "Prisežem svojom čašću da ću dužnost predsjednika Republike Hrvatske obavljati savjesno i odgovorno, na dobrobit hrvatskog naroda…" Dan prije bila je generalna proba. Pod vodstvom kazališnog redatelja čije opere možete gledati u riječkom HNK. Odlučeno je i uvježbano gdje će stajati Mesić, gdje će biti suci, kamo će smjestiti narod… "…da ću čuvati nezavisnost, opstojnost i jedinstvenost države Hrvatske. Tako mi Bog pomogao." Pljesak. U narodu stoji penzionerka. Bez ičega. Očarana prisegom izgovara: Valjda će biti bolje. Teško nam je…