Takav porast produkcije pisanja riječi, od gotovo 10 puta, za koji mi je trebala samo koja minutica više, mogao bi spasiti hrvatsko novinarstvo. Uostalom, Vlada zna najbolje koji je put bez uspjeha. Jer, i njima se posao sastoji od toga kako u što više vremena napraviti što manje. Kako puno pričati, a ništa ne reći
Bližimo se danu ulaska u Uniju. Diljem Hrvatske pripremaju se proslave. Kao da je Nova godina. Na Stradunu će nastupiti Severina i gosti iznenađenja. U Vukovaru će publiku zabavljati Prljavo kazalište i Colonia. U Rijeci će se program odvijati u sklopu otvaranja festivala Riječke ljetne noći. Intendantica riječkog HNK-a otkrila je kako će 30. lipnja proslava početi šetnjom do gata. A u ponoć će biti izvedena Oda radosti.
Na slavlja diljem Hrvatske, kojima će prisustvovati 25 predsjednika i premijera europskih zemalja, bit će potrošeno 5,2 milijuna kuna.
Kako je naša država već u gubitcima, taj novac će vjerojatno biti izdvojen od sredstava koje smo posudili od stranih kreditora. Drugim riječima, slavimo na dug. Ali, ne treba zbog toga žaliti. Neki će od tog slavlja i profitirati. Pjevači i zabavljači. Te strani i naši gosti. A građani, jer će biti uvjereni da uživaju u besplatnom koncertu. Jer za njega nisu platili ni kune. A, s druge strane, od gotovo svega što kupe, jednu četvrtinu uplaćuju u proračun. Ali, besplatna Oda radosti… Nije li to poslastica?
Usprkos pripremama i euforiji, do nas je ipak stigla i vijest da je Island odustao od pregovora s Europskom unijom. Zašto oni odustaju, a mi slavimo ulazak? Zna li itko? Što kod jednih uzrokuje veselje i radost, a kod drugih okretanje i odlazak u drugom smjeru? Slavljenici nam to zasigurno neće reći. Njima to nije u interesu. Tako da to ostaje na građanima. Da se informiraju. A da bi im olakšala informiranje, Vlada planira nekim novinama smanjiti PDV. Kojim novinama? Onima koji dnevno napišu puno riječi. Točnije, 25 tisuća riječi. Ostalima, koji napišu manje, PDV će ostati isti.
Drugim riječima, Vlada uvodi popust na količinu. Dakle, da bi se zaradilo više, bilo bi poželjno umjesto: „Sutra će padati kiša“, napisati: „Za sljedeći dan, koji dolazi poslije današnjeg, postoji velika vjerojatnost, gotovo 100%-tna sigurnost, da će iz našeg lijepog plavog neba na našu predivnu zemlju Hrvatsku pasti voda u obliku kapljica, koja se u narodu zove kiša.“ Umjesto bijedne i neprofitabilne 4 riječi, može se napisati njih 35. Jednako nadahnutih, inspirativnih i informativnih. Takav porast produkcije pisanja riječi, od gotovo 10 puta, za koji mi je trebala samo koja minutica više, mogao bi spasiti hrvatsko novinarstvo. Uostalom, Vlada zna najbolje koji je put bez uspjeha. Jer, i njima se posao sastoji od toga kako u što više vremena napraviti što manje. Kako puno pričati, a ništa ne reći.
Osim velikog slavlja i velike proizvodnje riječi, koje nas očekuju u budućnosti, najavljuju se i neke pozitivne stvari. Recimo, nakon ulaska možemo očekivati jeftinije telefoniranje. Jer, telekomunikacijske tvrtke bit će prisiljene spustiti svoje cijene. Naime, telekomunikacijski regulator Hakom naredio je Hrvatskom telekomu (HT), Vipnetu i Tele2 da u idućih godinu i pol dana veleprodajnu cijenu mobilnih razgovora smanje za tri puta. Da bi bile usklađene s onima u EU. Dakle, njima se nisu smanjili troškovi. Oni su samo hrvatskim građanima naplaćivali puta više nego što se to naplaćuje ljudima u EU. Slično se događa i s cijenama struje. Strani distributeri najavljuju jeftiniju struju za naše građane. Opet, nije se otkrila nikakva nova tehnologija koja bi omogućila manje troškove proizvodnje i distribucije struje. Jednostavno, HEP je svojim građanima naplaćivao više.
Dakle, treba li ulazak u Uniju slaviti i pjevati Odu radosti na dug zajedno s ostatkom zbora HNK-a? Ili biti skeptičan zbog svih novih pravila i obaveza koje su u tajnosti potpisali naši pregovarači? Hoćemo li ikada znati što se ustvari dešava? I tako, u neznanju o budućnosti i saznanju o krađama iz prošlosti, naša mala zemlja ulazi u još jedno razdoblje svoje povijesti. Srećom, to se odvija usred ljeta, pa se neki, koje nije briga za svu tu euforiju, mogu zadnji put okupati u hrvatskom moru prije nego što postane zajedničko.
