Lokomotorni sustav, dakle onaj dio našeg tijela zadužen za kretanje, možemo bez imalo problema usporediti sa automobilom, e ne bi li lakše shvatili mnoge dobre i one loše procese koji se u njemu događaju. Tako je i sa sindromima prenaprezanja, odnosno skupinom oboljenja mišića, tetiva i kostiju izazvanih prevelikom ili neadekvatnom upotrebom. Ako, dakle, vozite svoj auto velikim brzinama i ubrzanjima kroz određeno vremensko razdoblje, sva je prilika da će se na njemu nešto pokvariti prije nego na istom takvom automobilu kojeg vozi nešto umjereniji vozač. U sustavu za pokretanje je cijela ta priča drugačija u toliko da se tijelo obnavlja, za razliku od automobilskih dijelova. Ovdje oštećenje počinje u onom trenutku kada brzina nastajanja novih mikroozljda nadilazi brzinu njihove reparacije.
Upale mišića su benigni i blagi oblik sindroma prenaprezanja, te ne zahtijevaju neko liječenje, no ostatak arsenala u ovoj grupaciji nije niti malen niti bezazlen. Upale tetiva, zatim tetivnih hvatišta za kost, te tzv. "stres frakture" kostiju i oštećenja hrskavica, vrlo su ozbiljna stanja što zahtijevaju liječenje koje je u pravilu dugotrajno. Iako te ozljede prate čovječanstvo od njegovih početaka, tek se intenzivnim razvojem sporta doista nastojalo proniknuti u način nastanka i razvoj ovih oboljenja. Tako i danas najčešće čujemo sintagme poput: "teniski lakat", "skakačko koljeno", "trkačko stopalo" i tome slično. Obično izazovem smijeh kada u društvu laika izvalim činjenicu da je teniski lakat češći u čistačica, no u tenisača, pa bi se shodno tome i trebao zvati "čistački lakat". No, nitko me ne shvaća ozbiljno.
Naime, svaka fizička aktivnost koja je dovoljno duga i monotona (konstantno se ponavljaju isti pokreti) može proizvesti sindrom prenaprezanja. U većini je slučajeva prvi znak blaga bolnost koja s vremenom jača da bi na kraju onemogućila svakodnevne pokrete i aktivnost. Rijeđe se događa jaka i intenzivna bolnost odmah. U zavisnosti od lokacije oštećenja, otok može biti vidljiv, ali i ne mora. Sve to govori o akutnoj upali koju valja smiriti, što se najčešće radi ledenom terapijom, mirovanjem, a ponekad i lijekovima. Nakon nekoliko dana treba krenuti dalje s liječenjem, a ono tada uključuje fizikalnu terapiju i vježbanje. Kako je čest slučaj da ljudi ne razumiju o kakvoj je ozljedi riječ, vode se logikom- ako mi je previše rada donjelo bolove, onda će mi ih i dugi odmor ukloniti. Da je barem tako. No, akutna upala u tijeku nekoliko dana polako prelazi u kroničnu. To znači da se bolovi malo smanje, ali nakon toga ostaju prisutni trajno. Nikakvo mirovanje i odmor tada ne pomažu, već jedino usmjerene i pravilne vježbe. Tada se radi i druga najčešća greška, pa ljudi često ponavljaju neke vježbe koje su vidjeli na TV ili u nekoj knjizi. Ne moram niti reći koliko to može biti štetno i koliko može usporiti oporavak. Kako se u ovom slučaju liječenje može produžiti i na nekoliko mjeseci, od velike je važnosti da ga vodi stručna osoba. Najbolje fizioterapeut, jer u protivnom, mjeseci se mogu nizati, ali bol se neće smanjivati
Posebno na ovom mjestu valja spomenuti djecu, a napose sportaše koji još uvijek rastu. Oni su po svom fizičkom ustroju neusporedivo osjetljiviji na prenaprezanja. Iako je brzina metabolizma kod njih veća, pa s tim i brzina popravka mikrotrauma, valja znati da su klinci uvijek u pokretu, te je pretjerivanje često, a njihove tetive, kosti i mišići u fazi rasta ranjiviji. To će reći da za svaku, pa i najmanju bolnost koja traje više od nekoliko dana treba potražiti stručnu pomoć. Ulove li se ove ozljede u svom početku, liječenje je neusporedivo kraće i ugodnije.
