Kao što se neka divlja životinja može ubiti, pa potom preparirati, tako se isto može učiniti i sa vremenom. Sa vremenom u kojem živimo. Životinja se prvo ubije, zatim joj se izvade svi unutrašnji organi, pa se onda napuni slamom i piljevinom. Izvana izgleda kao da je živa i nekima je lijep ukras. Zadržava svoj oblik a može je se postaviti i u specifičan položaj. Naprimjer, mogu joj se razjariti čeljusti da izgleda opasno. Ili, ako je ptica, raširiti krila, kako bi se pokazala u svom svojem sjaju. Izdaleka gledane, tako preparirane životinje djeluju gotovo kao žive. Tek kada im se čovjek približi može primijetiti da su krzno ili perje ofucani i hladni, a oči, koje najbolje pokazuju život, bezizražajne staklene kuglice. Iako se sjaje, iza njih ipak ne stoji ništa od onog čuda koje svaki dan možemo vidjeti oko sebe. U prividu života oči su mrtve. A kako se može preparirati vrijeme? Da bi ga se prepariralo, najprije ga valja ubiti. Za to postoje mnogobrojne sofisticirane metode. Jedna od najboljih je televizija. Sigurno ste osjetili njene ubitačne zrake. Primjerice, jeste li ikada, nakon što ste sjeli da pogledate neku televizijsku emisiju, ostali zarobljeni pa pogledali još i onu nakon? A zatim i sljedeću. I tako ste gledali toliko vremena…da se više niti ne sjećate koliko. Vrijeme vam je bilo ubijeno. Ono vrijeme što ste mislili da ste gledali-to je bilo preparirano vrijeme. Postoji još jedan tihi ubojica. Taj više cilja na mlađu populaciju. Kompjuterska igra. Uz njih(a to dobro znam iz osobnog iskustva) čovjek ne jede, ne spava, zatvara se u sobu i iz nje ne izlazi satima. Vrijeme je naprosto odletjelo. Ono što se misli da se igralo-to je bilo preparirano vrijeme. A jeste li ikada slušali neki politički govor gdje se puno govori, a ništa ne kaže? To je rafal od kojeg padaju mnogi. Vrijeme koje se provelo među gomilom slušajući muljaže, zove se preparirano vrijeme. Kao i kod životinja, prepariranje vremena služi tome da ono što je živo ali teško dostupno približimo i sačuvamo kako bi se u tome moglo uživati bez pretjerano truda. Da se ono što je mrtvo i ubijeno prikaže naizgled živim i ljepšim. Televizija, posebno sapunice i filmovi, približavaju napetosti i strasti života(najčešće bogatih i moćnih), kako bi ih se moglo bez truda proživljavati, umjesto da se doista i žive. Igre zamjenjuju maštu i umjesto nje izmišljaju razne zanimacije za um, umjesto da se mašta razvija sama. A politički govori stvaraju iluziju da Vi doista sudjelujete u donošenju odluka važnih za vaš život, i to tako da birate nekog pametnijeg tko će misliti za Vas. Umjesto da to radite sami za sebe. Jer pametnijih nema. Danas preparatori svoje modele proizvode pomoću raznih sredstava kao senzacionalizam, glamur, formalnost, političke krize, predizborna obećanja… Vlast, slava i moć. Iza njihovih, pomoću toga savršeno modeliranih primjeraka, kriju se samo mrtva ofucana tijela natrpana piljevinom i slamom. To su samo prividi velikih moćnih životinja koje se u biti nikada ne pomiču s mjesta. U mraku takve možda i djeluju opasno, ali kada se upale izložbena svjetla, vidi se da su primjerci dobro pričvršćeni za tlo. Ali svejedno, mnogi se i dalje plaše. Nevjerojatno je kako se ljudi jednostavno daju preparirati. Umrtvljena pažnja puni im se raznim otpacima kako bi mozak i dalje bio uvjeren da mu je vrijeme još živo. Oni se tada zbog slame i piljevine zabrinjavaju, živciraju, vrijeđaju, svađaju, prijete i sukobljavaju. Za to imam dva vrlo svježa primjera. Jedan je već antologijski "Gospodarski pojas", a drugi nešto što tek ima postati antologijsko: Severinin koncert u HNK-u, popularno zvan i predstava "Karolina riječka". O prvome-slami, famoznom gospodarskom pojasu, ribolovnoj zoni, ekološkom području, i kako god drugačije hoćete to zvati, svatko već ima svoje mišljenje. Jedni misle da treba, a drugi da ne treba. Svi nešto govore, a mogu se kladiti da gotovo nitko nema pojma o čemu. I tako već mjesecima. To je tipičan primjer prepariranog vremena. Stalno izgleda da se nešto dešava, a uopće se ništa ne dešava. Isto je i sa piljevinom-predstavom. Jedni je hvale, drugi kude. Priča se da je Severina fenomenalna. Vojko želi podignuti spomenik Karolini. S druge strane govori se da je to zadnji šund i smeće za raju, zbog kojeg u kazalište dolaze oni koji kada kupuju kartu pitaju: "Mala, kada je koncerat od Severine!?" Čitavom tom galamom jednih protiv drugih samo se stvara privid nekakvog života, privid vremena. Ali nakon te silne oluje, kao i uvijek, opet neće biti ništa. Jer i nije ništa. Ali, budite zadovoljni, jer to je tek tihi vjetrić u usporedbi s golemim uraganom koji nam se približava. Mali kolibrić navješćuje prepariranog dinosaura…Bliže se izbori.