U današnje vrijeme
kad smo svi u stresu i kad je puno vozača u autu više tijelom, nego duhom,
jedna kriva procjena ili pogled dovoljni su za nezgodu.
Iako se ova rubrika više
bavi tehničkim problemima automobila, nije na odmet podsjetiti se svako toliko
i nekih stvari važnih za svakodnevnu vožnju. Svi imamo položene vozačke ispite,
ali kad bi trebalo opet rješavati prometne testove, nemali broj bi
"pao" na testu.
Jedan od najčešćih uzroka
prometnih nezgoda, koje često završavaju tragično, je preticanje. Ta operacija
je za volanom, nažalost neizbježna, ali kad ju primijenimo, moramo biti ne sto
posto, nego još i više sigurni da ćemo je do kraja izvesti na pravilan i
bezopasan način. Najkritičniji moment je onda kad smo već krenuli u preticanje
i kada se nalazimo na lijevoj strani. Tada sekunde naizgled nemaju isto
trajanje, jer nam se ponekad čini da ih nemamo dosta za ponovno vraćanje na
desnu traku. Cilj je, dakle, da se lijevo nalazimo čim kraće, tj. da cijelu
priču završimo u što kraćem vremenskom razdoblju.
Zakon je vrlo jasan što
se tiče te radnje. Preticanje i zaobilaženje vozač smije činiti samo ako time
ne ometa normalno kretanje vozila koja dolaze iz suprotnog smjera i ako na
cesti ima dovoljno prostora za sigurnu izvedbu te radnje.
Ne smije se preticati i
zaobilaziti kad se ugrožavaju drugi vozači zbog posebnih okolnosti na cesti ili
loših tehničkih osobina vozila. Preticanje se ne smije započeti, ako je vozilo
ispred ili iza već dalo upozorenje žmigavcima da ono kreće u istu radnju.
Ne smije se upustiti u tu operaciju ako
prometni trak kojim se namjerava preticati nije slobodan u dovoljnoj dužini, da
bi se vozilo normalno vratilo na svoju stranu.
Prilikom preticanja vozač
mora vozilo koje pretiče držati na potrebnoj bočnoj udaljenosti, a kod vraćanja
u svoju traku, ostaviti dovoljno razmaka prema pretečenom vozilu. Ne zaboravite
punu liniju! I to je sve!
Ovako, napisano zvuči
vrlo jednostavno, ali cesta je nešto sasvim drugo. U današnje vrijeme kad smo
svi u stresu i kad je puno vozača u autu puno više tijelom, nego duhom, jedna
kriva procjena ili pogled dovoljni su za nezgodu. Za početak preticanja
najvažnije je "snimiti" situaciju od iza. Za to, naravno, postoje
retrovizori, koji u mnogo automobila baš ne služe, svrsi. Najčešće je to u
slučaju kad isto vozilo koriste dvije ili više osoba. Iako je osnovna stvar
prilikom sjedenja za volan, namještanje sjedala i retrovizora, na ovo
posljednje mnogi zaborave, pa kad je kritičan moment umjesto da se pojavi
očekivana slika, unutrašnji retrovizor pokazuje zadnje sjedalo, a bočni samo
boju vrata.
Zato su vozila opremljena
vanjskim retrovizorima koji se pokreću strujom, pa je podešavanje jednostavno.
Unutrašnji retrovizor često zna biti malih dimenzija, pa ne pruža kompletnu
sliku situacije otraga, nego samo jednog dijela, pa se pojavljuje "mrtvi
kut". Tu je dobro rješenje dodatni, veći, koji se samo natakne na
postojećeg s time da treba neko vrijeme prilagodbe, jer se automobili na njemu
smanjuju, pa se rastojanje čini većim nego je realno.
Prije kretanja u
preticanje, razmislite zašto automobil ispred vas vozi "sporo".
Pogledajte na vaš brzinomjer i očitajte brzinu. Možda je to ograničenje za tu
cestu, pa vozač ispred vas vozi po propisu. Ako mislite da nije tako, pokušajte
mu svjetlosnim znakovima i laganim pritiskom sirene dati do znanja da malo
ubrza. To se odnosi na uske i zavojite ceste gdje nema baš puno dijelova na
kojima sigurno možete izvršiti tu radnju. Iako nekima izgleda smiješno, bolje
je to, nego na slijepo krenuti i završiti tamo gdje ne treba.
Važno je ima li vaš auto auto
uopće snage za vaš naum. Nije isto jeste li sami ili imate putnike, da li je
cesta ravna ili je uspon. Činjenica je da stvarno ima vozača koji
"gule" po cesti, ali je važno da se ne isprovociramo, pa nam živac
popusti baš uz najnezgodnijem momentu kad nije ispunjen ni jedan uvjet za
sigurno preticanje.
Isto tako se ne smijemo
dati isprovocirati, ako vozimo naprijed normalnom brzinom, a netko od iza nas
tjera na brzu vožnju. I na kraju, koliko je važno stići nekoliko minuta prije
ili možda nikada. Stari Fiumani imaju dobru uzrečicu "chiv va pin, va
lontan", što bi značilo, tko ide polako, daleko stigne!