American Cancer Society objavio je nedavno da se godišnje u SAD registrira 48.000 novih slučajeva DCIS, otprilike 10 PUTA više nego prije 20 godina. Djeluje kao epidemija, zar ne? Ja bih prije rekao da je u pitanju UMJETNO STVORENA EPIDEMIJA. Nekakva posljedica preventivnih mjera s vrlo problematičnim posljedicama. Ductal carcinoma in situ (DCIS) je minijaturna novotvorina na dojci, ograničena na mliječne kanale. Neki kažu da je to rak nulte faze, jer se nije nigdje proširio. Niti u masno tkivo dojke, niti u limfne čvorove, niti na neke druge lokacije. Drugi špekuliraju da to uopće nije rak, nego nekakva predkancerozna tvorba. Činjenica je da je stanje potencijalno maligno i i ima potencijal razvoja u invazivnu bolest. Nažalost, LIJEČNICI NE ZNAJU KADA ĆE SE TO DESITI, A KADA NEĆE. DCIS je premalen, da bi se mogao otkriti samopregledom. No, od mamografa se ne može skriti. Izgleda poput nekakve sitne kalcificirane strukture. Od svih slučajeva raka dojke, 25% otpada na DCIS. Naravno, toga je bilo i prije 50 godina, ali nije bilo mamografa, pa su slučajevi ostali neotkriveni. NIJE BILO RANE DIJAGNOZE. No, današnja mašinerija nije garancija da će ishod biti išta bolji nego nekada. Evo i zašto... Jedno istraživanje australskih patologa, objavljeno u uglednom časopisu Lancet, možda otvara neka pitanja, koja su odavno zanemarivana. Naime, analiza sumnjivih mamograma NERIJETKO OTKRIVA SAMO ONO ŠTO JE NEKADA PREDSTAVLJALO DCIS. Znači, nekada je bio DCIS, a sada više nije. Ostali su samo ostaci nekadašnjeg problema, KOJI SE IZLIJEČIO SAM OD SEBE I KOJI VIŠE NE PREDSTAVLJA NIKAKVU OPASNOST. Odnosno, tijelo je absorbiralo problem. Kancerozno žarište (uvjetno rečeno) sada je mikrokalcifikacija, okružena fibroidnim tkivom. Posljedice ovakvih otkrića su enormne. Unutar medicinskih krugova još uvijek se previše luta oko DCIS. Kolika je stvarna opasnost? Pa, upravo tolika, da se koristi cijeli arsenal, koji stoji na raspolaganju. Drugim riječima, odstranjenje cijele dojke (mastektomija) provodi se kao mjera «za svaki slučaj». Uz zračenje i kemoterapiju, a nekada i uz odstranjenje lokalnih limfnih čvorova. Dobro, ne mogu reći da se svi slučajevi DCIS rješavaju na takav način, ALI SKORO POLOVICU ŽENA PROLAZI MOŽDA I NEPOTREBNO SAKAĆENJE, OSLANJAJUĆI SE NA PROCJENU DA SU SUOČENE SA SMRTNOM OPASNOŠĆU. To je uobičajni medicinski pristup u situacijama, koje iole mirišu na nesigurnost. Poduzima se sve, što stoji na raspolaganju. POSLJEDICE, OD KOJIH SE NE UMIRE, MANJE SU BITNE. Ako vam na nosu rastu prištevi, da li bi dozvolili odstranjenje nosa, kao rješenje problema? Znate, jedino tako se ružna pojava više neće vratiti. Odnosno, barem neće na istoj lokaciji. Stopa preživljavanja kod DCIS je vrlo visoka, oko 98%. (Da nema DCIS, smrtnost od raka dojke bila bi daleko veća.) Ali, pitanje je DA LI JE TO ZBOG PRIRODE BOLESTI ILI ZBOG AGRESIVNIH TRETMANA. I prema nekim pesimističkim procjenama, VIŠE OD 50% NEDIJAGNOSTICIRANIH SLUČAJEVA DCIS NIKADA SE NEĆE RAZVITI U RAK. Da li bi se trebali veseliti mamografiji, koja rezultira brojnim onkološkim slučajevima, A DA TO ZAPRAVO NISU? Da li bi se trebali veseliti što će brojne žene proći tešku torturu za nešto, što je već ranije riješeno? Prema jednoj studiji (obuhvaćeno 694 žena s DCIS), petogodišnje preživljavanje nakon mastektomije iznosi 99%. Ali, ISTI REZULTATI POSTIŽU SE I SITNIM REZOM S ODSTRANJENJEM SAMO SUSPEKTNE MASE. Ako se uključi i zračenje, prognoza je nešto lošija (97%). Dakle, i najpoštednija terapija DCIS jednako je efikasna kao i ona radikalna. Srećom, sve veći broj kirurga shvaća narav DCIS, pa odbija ne samo poštednu operaciju, nego i bilo kakvu operaciju. Činjenica je da taktika čekanja i promatranja ima sve više pristalica. Ako je vrijednost mamografa u detekciji SVIH abnormalnosti na dojci, nisam siguran da to doprinosi rješavanju problema raka dojke. Prije bih rekao da to doprinosi problemu. ČAK I STVARA NOVE PROBLEME. Kako drugačije nazvati liječenje već izliječenog? Slijedeći put: Nešto je u vodi