Da vam ispričam priču? Evo jedna. O Divljim svinjama na Cresu. To je jedan otok preko puta grada u kojem živim. Lijep otok. Prije otprilike 20-tak godina, na tom Cresu osnovano je lovište za divlje svinje. Inače ih na otoku nije bilo. Ali ljudi ko’ ljudi, žele pucati sa pogledom na more. U ograđeni prostor na dijelu otoka bilo je dovezeno nekoliko primjeraka svinja koje su lovcima trebale služiti kao žive pokretne mete. Lovci? Znate lovce, to su oni ugojeni sredovječni muškarci koje uzbuđuje ubijanje životinja puškom. Doticaj s prirodom i te stvari… Metaka u prirodi koliko želite-rastu na stablu, zajedno sa žirovima. I sve tako funkcioniralo neko vrijeme dok… Na jednom mjestu ograda popustila. I neke svinje izašle. (Što je, najzad, potpuno logično, jer, nije ni njima lako, čekati da te neki ljubitelj prirode prikolje iz daljine.) Kako je Cres otok na kojemu, osim svinja, žive i ljudi, bilo je tu i nešto poljoprivrede. Mediteranske, naravno. Uglavnom ovce. Dakle, gladne svinje izišle su iz svog zatvora, i znatiželjno se razbježale čitavim otokom. Kako ih lovci nisu mogli hraniti izvan teritorija lovišta, prehranu su morale same organizirati. Ovce? Može!! Nedugo zatim, stanovništvo je počelo primjećivati da im nešto nedostaje. Malo izvadaka iz novina: 2002: "...Divlje svinje izlaze iz lovišta i po otoku rade štetu...... Ovčari tvrde da divlje svinje napadaju janjce..." 2005: …Novi pokolj janjaca na otoku Cresu krenuo je u isto vrijeme kao i prošle godine. "Divlja svinja mi je tu pred vratima kuće, tragove svatko može vidjeti…U selu više nema ni poljoprivrede iako je pred selom veliko plodno polje. Sve nasade izruju divlje svinje i nitko više ništa ne sadi. Ovaca je sve manje, nema mlijeka, ni sira, ni skute, ni suhe smokve više nemamo…" Osim stanovništva, posljedice su počeli primjećivati i lokalni ekolozi, koji se na otoku brinu za zaštitu bjeloglavog supa, goleme, zakonom zaštićene ptice koja se gnijezdi na visokim stijenama iznad mora. Sup je strvinar a svinje su počele jesti njegovu hranu… Nije dobro. Ekolozi, obrazovaniji od seljana, svoje uvjerljive argumente iznijeli su otprilike ovako: "…To što divlje svinje rade flori i fauni na otocima ekološka je katastrofa. Jedu sve što je na tlu - zmije, kornjače, guštere, jaja ptica koje gnijezde na tlu, kukce i njihove ličinke. Izlažu suncu mravinjake i ličinke koje žive ispod kamenja kojeg preokreću, čime, nakon kiša i uslijed vjetrova, uzrokuju ispiranje i ogoljivanje tla. Divlje svinje prerovale su livadu endemskog bilja, kadulje i kovilja…" A lovci? Što s njima? Oni su, za divno čudi, pravi borci za ekologiju. Pogledajte što sam skinuo s njihovih stranica: "…S donošenjem novog Zakona o lovstvu i novim odnosima u lovstvu pokazuje se da novo vrijeme treba i novog lovca, koji će imati veću lovačku kulturu i koji će se kudikamo ozbiljnije okrenuti uzgoju i zaštiti divljači, brizi o njezinu staništu i uopće o prirodi..." Divno zar ne? Ili: "…Dakako, danas bi samo nerazuman čovjek mogao biti neprijatelj flore i faune. Bilo bi, ujedno, čudno da živeći u visoko-sofisticiranim, često neprirodnim uvjetima, pogotovo u velikim gradovima, ne poželi avanturu poput "zova divljine"…". Zov divljine, ubijati životinje u ograđenom lovištu, puškom. No, i oni imaju pravo na svoju zabavu, zar ne? I što imamo? Tri strane, sukobljene. Rješenje traže od četvrte. Vlasti. Jer, gdje bi došli kada bi sami rješavali probleme. I naravno, tu je zapelo. Svinje se množe, ruju, kolju. Ljudi protestiraju. Igra traje evo, već pet godina. Nikakvo rješenje na vidiku…