Htjeli mi to ili ne, najviše problema ljudima ipak stvara kralježnica. Prokleta degenerativna oboljenja, grozne diskopatije, još gore diskus hernije, pa lumbaga, lumboishialgije, išijasi, vrtoglavice, trnci i tko zna što već ne. Kada se pojavi neki od simptoma na jednom segmentu ili cijeloj kičmi, onda slijedi cijeli niz dijagnostičkih pretraga, od kojih je prva, a možda i najvažnija, rendgenska snimka. Već se na njoj može vidjeti gotovo sasvim precizno gdje je problem i kakav je. No, tu za pacijenta, a nerijetko i terapeuta počinje pravi problem. Dijagnoza tipa diskus hernija ili diskopatija ili objašnjenje npr. “vidi se okoštavanje” dovode pacijenta u prilično nezavidno stanje potpune nemoći.
Jer, ako je posrijedi ozljeda ili poremećaj koji je definitivan, dakle, ne može se izliječiti, kako će mi biti bolje? Hoću li cijeloga života ovako patiti? Kako nekakva fizikalna terapija, masaža, kiropraktika ili nešto slično može izliječiti okoštavanje ili deformiran diskus?
Puno sam vremena proveo odgovarajući na ova pitanja, objašnjavajući kako sama dijagnoza i simptomi koje bolesnik osjeća mogu biti proturječni i da nekoliko latinskih riječi na papiru nije znak za očaj i uzbunu, već samo poticaj da sam pacijent, u suradnji s liječnikom i fizioterapeutom, učini nešto dobro za sebe, ne bi li uklonio simptome i potaknuo preostali sustav kralježnice na prilagodbu novonastaloj situaciji. A može li se sve to? Ne samo da se može, već se i mora. To je na kraju jedini stvarni i djelotvorni način liječenja. Vidite, nije rijetkost u mojoj praksi vidjeti ljude čija je rendgenska snimka doista loša. Degenerativni procesi znaju toliko uznapredovati da je na snimci teško odrediti gdje počinje jedan, a završava drugi kralježak. Pa ipak, čovjek čija je to snimka ima malo ili nimalo problema u smislu bolova i zakočenja. S druge strane, prije nekoliko dana bukvalno su donijeli jednog mladića, ukočenog do te mjere da nije mogao hodati. Njegovu rendgensku snimku slobodno sam mogao odnijeti na Medicinski fakultet i reći studentima - evo jedne idealne kralježnice. Ali, k vragu, kako je ona idealna, a on ukočen da ne može hodati.
Kralježnica ima jednu sposobnost koja se na drugim organskim sustavima viđa ili rjeđe ili u manjem obimu. To je sposobnost prilagodbe neozlijeđenog dijela novonastaloj situaciji i to tako da on preuzima funkciju i zadaću ozlijeđenog. Osim toga, i ozlijeđeni dio se mijenja na način da smanjuje svoju aktivnost u odnosu na onu prije ozljede. Svi se ti procesi događaju uglavnom prirodno, sami od sebe, pa tako razna zakočenja i ukočenja i prođu bez liječenja. U drugim slučajevima, te iste procese treba potaknuti i usmjeriti, što se događa isključivo kroz adekvatnu terapiju. Dakle, sasvim smo u pravu kada kažemo da kralježnica ima veliku sposobnost prilagodbe i da određena dijagnoza nikako ne znači doživotnu osudu na bol i patnju. Pogotovo ne danas, kada raspolažemo s tolikim terapijskim tehnikama i metodama.
