Iako je ovo prvenstveno rubrika o fizikalnoj terapiji, te svemu onome što mora učiniti na spriječavanju i liječenju bolesti, ona ne može biti izuzeta iz cjelokupne medicine. Stoga ovaj put nekoliko riječi o nečem što bolesni ljudi u pokušajima da izlječe svoju bolest, ili je barem stave pod kontrolu, ne vide na prvi pogled. Naime, procvat raznoraznih više ili manje alteranativnih načina liječenja (i više ili manje "liječenja"), događa se danas zbog mnogo razloga. Jedan je od njih činjenica da medicina još nije, a vjerojatno nikada niti neće odgovoriti na sva pitanja o ozrocima i liječenju premnogih oboljenja. A kada jednom shvatimo da poznato nije u stanju riješiti problem, neizostavno tražimo riješenje u nepoznatom. Taj proces je posve prirodan i ne treba ga gledati negativno. Drugi je razlog svakako povremena sporost mediciskog sustava u postavljanju dijagnoze, a zatim i sporost u određivanju i sprovođenju liječenja (potencirana i materijalnim stanjem zdravstva u Hrvatskoj). Ta je sporost uzrokovana prije svega latinskom maksimom iz naslova. Dakle željom, a i zahtjevom da svojim postupcima ne naškode pacijentu, liječnici i medicinsko osoblje ustinu mora odvagnuti svaki svoj postupak više puta, prije no što ga i sprovede. Predobro znam, a to mi potvrđuju i mnogi pacijenti, da laici, a specijalno bolesni ljudi koji nestrpljivo očekuju pomoć i riješenje za svoj problem, to doživljavaju kao neznanje, neodlučnost ili u najgorem slučaju nesposobnost. No, u svojoj osnovi, sustav donošenja odluka o konačnoj dijagnozi i konačnom liječenju, rijetko kad je lagan. Kako se širi količina znanja i broj informacija u ovoj kompliciranoj struci, tako liječnik mora detaljnije ući u sam problem i povećati svoju sigurnost u ispravnost svoje odluke, a to ponekad traje duže no što smo mi u stanju prihvatiti. U ovo naše današnje vrijeme instant užitaka, brze hrane, brzog života i brzog spavanja, posve nam je nerazumljivo da za jednu jedinu odluku treba vrijeme i da je ona proces. Mi naprosto zahtjevamo akciju i to ODMAH! Tako mnogi bolesnici i prije no što je medicina uopće pokrenula svoj sustav i pokušala im pomoći, traže "alternativne" načine liječenja. Nije potrebno naglašavati da to ne mora biti loše ako se radi o stvari neopasnoj za život ili bez rizika za invalidnost. No ako je u pitanju ozbiljna bolest, život može biti u opasnosti. Radeći sve ove godine unutar tog velikog sustava zvanog medicina (iako posljednjih nekoliko u privatnoj praksi) vidio sam na žalost mnoge koji su si vlastitim nestrpljenjem prouzročili nove patnje, bolove, a u nekim slučajevima čak i invalidnost. "Alternativna" medicina nije opasna sama po sebi. Ona je to što jest-alternativa u onom trenutku kada medicina ne može učiniti ništa više. Ono što jest opasno jest naš stav prema njoj. Ako je on nekritičan, posve otvoren, a uz sve to i negativan prema medicini samoj, teško će iz toga na kraju ispasti štogod dobroga. Znam i posve sam svjestan svih problema i mana medicinskog sustava o kojem ovisimo. No i tako nesavršen on je jedini u stanju živjeti i postupati po principu "Prvo ne škoditi", naprosto stoga jer je jedino u njemu dovoljno znanja da se moguća šteta izbjegne ili svede na najmanju moguću mjeru. Sve ostalo, bez obzira na bilo čija, pa i moja osobna uvjerenja i vjerovanja, tek je skup neprovjerenih pretpostavki koje možda djeluju, a vjerojatnije je da to ne čine.