Svi mi koji smo educirani unutar klasičnog ortopedskog imamo problem sa prihvaćanjem drugačijih ideja unutar kojih se tenzija može širiti vezivnim strukturama u ljudskom tijelu, te bol izazvati na udaljenim mjestima
Kada je, prije nekoliko mjeseci, jedan mladi nogometaš zatražio pomoć poradi bolova u lijevom koljenu, sve je ukazivalo da će liječenje biti relativno kratko i uspješno. Pregled i ultrazvučna dijagnostika ukazivali su na iritaciju hvatišta velikog butnog mišića na patelu, tzv. „skakačko koljeno“ uzrokovanog stanjem hrskavice na samoj pateli, te potaknutog intenzivnim treningom. Uobičajeno, terapija i odgovarajući trening trebali bi ukloniti simptome unutar nekoliko tjedana. Kada se to nije dogodilo, proširili smo pretragu.
Cijeli lokomotorni sustav radio je bez problema. Pokretljivost kukova, stopala, zdjelice i leđa bila je uredna. Snaga mišića primjerena. Jedino što je bilo uočljivo, bio je ožiljak od operacije preponske kile dvije godine ranije.
Slijedeći principe modernih kliničkih anatoma Vleeminga i Stecco-a postavili smo hipotezu da je taj ožiljak, koji se pregledom pokazao slabije mobilan, pokrenuo „tenzijsku kaskadu“ koja se u konačnici pokazala kao bolnost u koljenu poradi specifičnosti same sportske aktivnosti.
Terapija se sastojala u mobilizaciji samog ožiljka, kao i u nastojanju smanjenja tenzije postupcima manualne terapije unutar cijelog „tenzijskog lanca“. Zanimljivo u ovom slučaju je da je bilo potrebno tek dvije terapije za potpunu sanaciju simptoma. Prije nekoliko dana učinio sam i kontrolni pregled. Sada već bivši pacijent u punom je treningu i igra utakmice bez smetnji.
Svi mi koji smo educirani unutar klasičnog ortopedskog pristupa unutar kojega je uzrok smetnji na sustavu za pokretanje gotovo uvijek na mjestu ili u neposrednoj blizini boli (osim u slučaju pritiska na živac) imamo problem sa prihvaćanjem drugačijih ideja unutar kojih se tenzija može širiti vezivnim strukturama u ljudskom tijelu, te bol izazvati na udaljenim mjestima. Srećom, klinički rezultati novog vala razmišljanja daju nam dodatne mogućnosti dijagnostike, a potom i terapije, naročito u sindroma prenaprezanja, poput skakačkog koljena, teniskog lakta, petnog trna i mnogih drugih unutar kojih se klasičan fizioterapijski pristup ne može pohvaliti dobrim rezultatima.
