Snimke iz Libanona: Izraelci granatirali zgradu-gomile mrtvih. Izvlače se mrtva djeca, spaljeni i pougljenjeni ostaci muškaraca. Slažu se u redove ispred ruševine. Snimatelj zumira, da bi gledatelji bolje vidjeli. Zatim pruža jedan veliki pregledni snimak, kako bi dobili dojam veličine pogođenog prostora. A zatim snima očajnu rodbinu. Plaču ljudi, kunu se u bogove. Proklinju neprijatelje. A zatim, razočarani kreću na instituciju Ujedinjenih naroda. Svijet gleda tu katastrofu a ne čini ništa… Alo ekipa, Stop the war! Podsjećaju me te snimke na snimke ovih područja od prije nekoliko godina. Padale su bombe po našim gradovima, snimale se patnje i ruševine. Proklinjala međunarodna zajednica zbog inertnosti. Pjevale se pjesme na engleskom, kako bi stranci (koji mogu pomoći) bolje razumjeli. Kadrirale se ruševine izdaleka, da bi se shvatio opseg katastrofe ali i izbliza, da bi se potaknula osjećajnost inozemnog gledateljstva. No dobar dio vremena nije se događalo ništa. Kao da je ostatak svijeta bio zaokupljen nekim svojim problemima. Uostalom, kada je sve počelo, bilo je, brale, ljeto… Vjerojatno im je bilo važnije da ne izgore na suncu, dok leže na nekoj udaljenoj plaži. Danas smo mi dio te međunarodne zajednice, svijeta koji je "negdje drugdje", svijeta koji je tamo daleko, u miru. Ako bi netko trebao suosjećati sa patnjama Libanonaca, onda bi to trebali napaćeni Hrvati, jer oni jako dobro znaju koliko je spor ostatak svijeta. Međutim… Na dan kada je pala zgrada u Libanonu, u suosjećajnoj Hrvatskoj glavna vijest središnjeg dnevnika bila je-gužva na autocesti. Kilometarske kolone. Vjerovali ili ne-ali ljudima je tamo-vruće. Krenuli su na godišnji a u jedan sat prošli samo 6 kilometara. Tim tempom do plaže će im trebali i nekoliko puta više vremena od planiranog. Plan im se izjalovio! Kako bi svojim gostima olakšali muke, Hrvati, koji su nedavno preživjeli rat i jako dobro znaju što su patnje, organizirali su besplatno dijeljenje vode ugroženim putnicima. Još samo fali da se netko od njih tamo onesvijesti. Ne daj Bože ni Alaše. I na ovom poprištu našla se kamera radišnog snimatelja. Snima napaćene turiste, crvene u licu kako puni zahvalnosti primaju ponuđenu vodu. A onda se naglo uozbiljuju i proklinju prokletu gužvu: - Ovo je katastrofa! - Ovakvo nešto se ne bi trebalo događati! - Ljudi su u pitanju! Poslije nervoznih Nijemaca, Talijana i Nizozemaca koji pate u sparnim vozilima, druga vijest po važnosti u Hrvatskoj su pougljenjena djeca. U nekoj maloj zemlji zahvaćenoj ratom, stanovništva od, otprilike, pišljivih 4 milijuna ljudi. - Kako se to odražava na cijenu nafte!? Hoće li biti 8,06 ili 8,56 kuna po litri? 50 lipa po litri ili još i više, znate, to snažno utječe na cijenu kruha, koji može isto tako poskupiti. A onda lančano sve ide gore. Mlijeko za 20 lipa, prijevoz za 3 posto… Znate, već sada smo skupi svojim stranim turistima. Ako uz gužve još budu rasle i cijene, bojimo se da…nas ne napuste. Ipak su to gosti iz ugledne "međunarodne zajednice". Nisu to, što ti ja znam, siromašni Libanonci. - I, kako vas se sviđa ovdje? Da, znate, bio je rat i tako. Ali mi gradimo. Mi se trudimo. Evo, planiramo otvoriti čednu zonu. Što ste rekli, ne volite čednu zonu? Pa nismo rekli čednu, krivo ste nas razumjeli, rekli smo jednu zonu…otvoriti jednu zonu gdje bi ljudi šetali potpuno goli po jezgrama starih gradova. Sviđa li vam se to? Da, i našim nonićima se sviđa. Navikavaju se pomalo, znate. Oni su ipak tu zbog vas. Mi smo liberalna zemlja. Čak volimo i golf. Što kažete? Seks na plaži? Kako da ne! Kako da-ne, kužite? Ne? Ma samo dajte,seksajte se, pa ovo je slobodna država. Pa niste valjda u Beirutu. Ovdje ne padaju bombe po gradovima kao negdje tamo, daleko od nas. Ovdje ne ginu civili. Opustite se uživajte, ovdje kod nas je-mir. A vjerujte nam, mi to znamo cijeniti. Suosjećamo. Ali pustimo sada ratovanje. Prijeđimo na važnije stvari: sunce žestoko prži, možete izgorjeti-hoćete li da vam namažemo leđa?