U Hrvatskoj na svakog penzionera ide 1.35 radnika. Ili, slikovitije, 135 radnika radi za 100 penzionera. A 2001. je na 100 penzionera išlo 138 radnika. Više. A početkom devedesetih 300 je ljudi radilo za 100 penzionera. Puno više. Kako je krenulo, bit će više penzionera od radnih ljudi. I postavlja se pitanje: tko će raditi i puniti državni proračun? Na to teško pitanje odlučila je odgovoriti Vlada. I podržala novu strategiju mirovinskog osiguranja po kojoj bi se kasnije išlo u penziju. Jednim udarcem dvije muhe. Smanji se broj penzionera i poveća se broj radnika. Na prvi pogled - briljantno rješenje. Gotovo jednako briljantno kao i rješenje smanjenja nezaposlenosti. Nezaposlenih ima oko 400-tisuća, a oni su se sjetili svakog koga uhvate da je radio na crno brisati sa liste. I ako je, primjerice, na crno radio svaki drugi, onda se nezaposlenost automatski smanjuje za 200.000. Bez da se itko zaposlio! Ni to rješenje nije toliko briljantno kao problem ekološke prijetnje koju su Hrvatskoj predstavljale cisterne nafte u tranzitu prema BiH. Vlada je to riješila vrlo jednostavno: - zabranila prijevoz nafte. I jedno rješenje koje je trebalo mlade maknuti sa ulica u kasne noćne sate. Ne otvaranjem klubova ili mjesta gdje bi provodili slobodno vrijeme, već zabranom izlaska poslije ponoći bez pratnje starijih. I ja sam se sjetio jednog sličnog rješenja. Kako u jedan dan smanjiti broj siromašnih u Hrvatskoj. Tako da se u statistikama siromašnim smatra čovjek koji može potrošiti 1 kunu na dan. I odjednom više nitko nije siromašan! Idemo još dalje. Ako se pod bogate bilježe oni koji mogu potrošiti 10 kuna na dan - Hrvatska odjednom postaje zemlja bogatih! A ako se prag godina do kojih se ljudi smatraju mladima poveća sa 35 na 60, onda Hrvatska postaje zemlja bogatih i mladih ljudi! Problem riješen - situacija ista. Važno je samo imati optimističan pogled na svijet. A to je nešto što će budućim (a i sadašnjim penzionerima) biti poprilično teško. Naime, po prijedlogu razvoja mirovinske reforme koju je Vlada načelno podržala, predviđa se odlazak u penziju sa 68 godina. Za muške i ženske jednako. Kako je prosječni životni vijek Hrvatice 74, a Hrvata 72 godine, ispada da će oni biti penzioneri samo 6, odnosno 4 godine. A da bi tu penziju zaslužili, trebali bi raditi 43 godine (počnu li s 25). Pa je mene zanimalo, koliko novaca bi oni tijekom tog razdoblja uplatili u mirovinski fond, a koliko bi iz njega dobili za vrijeme penzije. (hipotetski-bez inflacije). Prosječna bruto mjesečna plaća je 5000 kn. Doprinos koji se plaća za mirovinsko (19,5%) mjesečno je 975 kuna, a ja ću zaokružit na 900. 40 i 3 godine, svaki mjesec po 900 kuna. To je suma od oko 464 tisuće kuna. Oko pola milijuna. Toliko bi naš prosječni 68-godišnjak uplatio za vrijeme svog radnog vijeka. I onda otišao u penziju. A prosječna penzija je 1500 kuna. Ako je muškarac uživa do svoje smrti, tj. od 68 do 72 godine, on u tom razdoblju dobije 72.000 kuna penzije. Ostatak koji je uplatio, a nije potrošio, iznosio bi oko tričavih 390 tisuća kuna. Ili, za žene, koje žive duže, oko 350 tisuća. Ta lova bi, da slučajno nema zakona, koji obvezuje uplate za mirovinsko, na banki donosila lijepe kamate za unučiće. Ovako mi je potpuno jasno zašto je sedam obveznih mirovinskih fondova za marketing u mirovinskoj reformi potrošilo gotovo 110 milijuna kuna. Tj. oko 125 kuna po osiguraniku. Smiješna cifra za dugoročne mogućnosti. I onda su još u reklame ubacivali i neku antipatičnu djecu koja govore da treba od malena misliti na penziju i raditi. Penzioneri su stvarno popušili. Čitav život redovito uplaćivali, da ne bi slučajno zakasnili, a onda im penzije redovito kasne, da ne bi slučajno uranile. A Vlast, kojoj su uplatili hrpe love, od njih je učinila siromahe. No to čeka i svih nas. Radi što duže i crkni što prije. To je politika. Ne buni se. Čekaj u redu za fažol. A uplaćuj tisuće porcija. To je politika. Ps. Svoje upite, kritike, komentare, mišljenja i ideje o kolumni i autoru od danas do daljnjega možete emajlirati na: [email protected]