Vesiko-uretralni reflux je termin koji označava povrat mokraće iz mokraćnog mjehura u uretere i bubrege tijekom voljnog mokrenja. VUR se uglavnom javlja kod pasa i mačaka koji imaju urođenu anatomsku manu na mjestu gdje se ureteri ulijevaju u mokraćni mjehur. Kada ureter ulazi u mokraćni mjehur on ulazi pod određenim kutom - možemo reći skoro usporedno sa stijenkom mjehura kroz koju prolazi. Tako se od slojeva stijenke mjehura formira jedan “naborić” koji tijekom mokrenja zatvori ulaz u uretere. Kod mokrenja, mokraćni mjehur se kontrahira i urin izlazi kroz uretru van, a ulaz u uretere je zatvoren pa se u njih ništa ne vraća. Kod refluksa, ulaz nije dobro zatvoren pa se jedan dio mokraće vrati u uretere.

Ovaj mehanizam zatvaranja uretera kod mokrenja ima više funkcija: sprečava bakterije kojih često ima u mokraći da dođu do bubrega, štiti uretere i bubrege od visokog tlaka koji se generira u mjehuru za vrijeme mokrenja.

Ako se ne prepozna ili ne tretira kod ovog oboljenja postoji veliki rizik od urinarne infekcije, posljedične upale bubrega, te oštećenja bubrega i time slabljenja njihove funkcije.
Ovisno o stupnju refluksa rješava se kirurški ili tako da se daje prolongirana antibiotska terapija kako bi se spriječila infekcija bubrega. Razlikujemo nekoliko stupnjeva kod ovog oboljenja:

Stupanj I je kada dolazi do refluksa u uretere, ali to ne izaziva širenje uretera

Stupanj II refluks ide do pelvisa bubrega, ali ne izaziva širenje samog pelvisa

Stupanj III refluks izazove blagu dilataciju uretera i bubrežnog pelvisa

stupanj IV refluks izazove jaku dilataciju uretera i bubrežnog pelvisa

stupanj V jaka dilatacija bubrežnog pelvisa i čašica, promjena strukture bubrega.

Ponekad je teško ustanoviti točan stupanj refluksa, potreban je ultrazvuk, ali i rentgenska pretraga kontrastnim sredstvom koje se ubrizga u mokraćni mjehur kako bi mokraća bila lijepo vidljiva na RTG-u.

Ako je refluks dijagnosticiran kod šteneta ili mačića postoji mogućnost da rastom dođe do ublažavanja anatomskog defekta te da refluks sa vremenom nestane. U tom slučaju dajemo prolongiranu antibiotsku terapiju antibiotikom koji odaberemo na temelju bakteriološke pretrage mokraće.

Bolesnog psa ili macu treba kontrolirati redovito, recimo svaka 2 mjeseca.

Tako će veterinar moći procijeniti da li se situacija sa refluksom pogoršava ili ide na bolje.

Ako se pogorša do te mjere da dolazi do oštećenja bubrega, trebalo bi napraviti operativni zahvat kojim bi se korigirao ulaz uretera u mjehur.

Radi se o usko specijalističkoj operaciji. Potrebni testovi koje moramo obaviti su pretraga mokraće na prisustvo bakterija, UZ i/ili RTG da se vidi stupanj refluksa i prati tok bolesti, vađenje krvi za biokemijske pretrage, koje će pokazati da nije slučajno već došlo do oštećenja bubrega.

Kastracija nema utjecaja na tijek ove bolesti.

Macu (psa) bi trebalo stimulirati da što češće mokri jer svako zadržavanje mokraće može pogoršati reflux. Kod svakog šteneta kod kojeg se javljaju opetovano infekcije mokraćnih puteva moramo isključiti ovaj urođeni defekt kao mogući uzrok problema.